On je komičar, scenarist, glumac... puno toga mota se po glavi jednog od najkreativnijih Hrvata.
Željko Pervan uistinu je jedinstvena pojava na našoj sceni, čija karijera ima uzlaznu putanju još od 80-ih, od uloge u "Zločestoj djeci" i kasnije kada je u projektima poput "Večernje škole", "Malo morgen", "Pervanova", "Obećane zemlje" i "Pervanovih dnevnika" zacementirao svoj status omiljenog zabavljača.
Nastupa i kao stand-up komičar na turnejama po Hrvatskoj: najprije s "Božanstvenom komedijom", danas s vlastitom predstavom "Na rubu Europe" koja je redovito rasprodana.
Trenutačno marljivo radi na ulozi propalog poduzetnika Marka Došena u seriji "Kud puklo da puklo" koju emitira Nova TV.
Počelo je snimanje druge sezone serije. Kako je na setu, kakva je ekipa?
S neskrivenim zadovoljstvom mogu posvjedočiti o visokom radnom moralu unutar ekipe. Na setu vlada kreativni zanos zahvaljujući svijesti da su očekivanja velika pa samim time svaki pojedinac daje maksimum za dobrobit projekta u cjelini.
S obzirom na to da nemate formalnu glumačku naobrazbu, kako ste savladali zanat, glumačke tehnike? Jeste li imali učitelja, tko vam je pomogao?
Kao i Al Pacino nemam, na žalost, neke formalne glumačke škole ni tečaj. Ta moja urođena mana prikrivena je mojom mogućnošću uobrazilje, maštom i nedostatkom treme pred ljudima i kamerama. Pomoglo je što cijeli život glumim nešto drugo i nekog drugog od onog što u biti jesam. Mislim da su mi jako pomogli Milan, Goran, Mirna, Kris i ostali kada je trebalo.
Je li vam se tijekom izvođenja stand up predstava "Na rubu Europe" i nekih ranijih radova ikada dogodila noćna mora komičara, scena kakvoj smo svjedočili u filmovima: da se vašim šalama nitko ne smije?
Takvo što se jedino u filmovima i vidi, kao i T-rex, primjerice. Bio bih glumac tragičar da mi se to dogodi. Komičar odmah dobije odgovor vrijedi li ili ne, dok tragičar godinama može izbjegavati istinu, lijepo živjeti bez spoznaje vrijedi li ili ne. Uostalom, čemu služe kolege, prijatelji, rođaci kada su neki umjetnici u pitanju? Da čuvaju kolegu od istine.
I, jesmo li uistinu "na rubu Europe"?
Pa jesmo. Europa je, kao i Indija, podijeljena na kaste-države. Mi smo u kasti nedodirljivih. Nemaju svi iste mogućnosti samim rođenjem, stupnjem razvoja, odnosom prema radu. Tko je meni kriv ako imam bolesnu ambiciju da igram centra u Ciboni sa svojim 171 centimetrom, u cipelama?! Njemačka i Grčka imaju istu valutu. Iako imamo more, utopisti smo, indolentni utopisti.
:S obzirom na to da ste profesionalni život posvetili "smijehu u Hrvata", mislite li da ste barem malo doprinijeli razbijanju fame o Hrvatima kao neduhovitim ljudima?
Tko kaže da nismo duhoviti? A polovni MiG-ovi iz Jemena, a rasprave o našem teritoriju, a vlast i oporba, narod, a vojna vozila poklonjena iz SAD-a koja čekaju u žici jer nema za PDV?! A sanacija banaka i njihova prodaja, prodaja Ine, udivljenost "englezićima" i zapadnim ocvalim lopinama?! Što sam ja i moja duhovitost nego sitni glodavčić.
Očekuju li od vas nepoznati ljudi da ste zabavni i privatno?
Ponekad da. Percepcija mene kao čovjeka koji u biti ne zna zašto je smiješan – pa bih morao ići ulicom tehnicirajući s tri naranče – česta je jer ja sam u stvari uvijek raspoložen za šalu i kojekakve psine, često malo popijem pa otud moje dobro raspoloženje. Ipak, velika većina ljudi odjeljuje posao od privatnog pa ne očekuju ništa više nego od knjigovođe iz susjedstva.
No prava je istina da nikada niste popili ni kap alkohola, čak ni kad su vam se rodile kćeri.
Kako to da ljudi piju alkohol, to je pitanje. Ali ne moraliziram jer, da mi se nešto svidi, pio bih preko svake mjere.
Pa, jeste li zabavni i izvan pozornice? Što o tome kažu vaši najbliži?
Nisam najbanalniji kojeg znaju, a to je mnogima, na sreću, dovoljno da me trpe u društvu.
U sretnom braku sa suprugom Darijom dobili ste četiri kćeri – Ines, Doriju, Miju i Pavlu. Kako je živjeti s pet žena?
Kod nas je smijeh i cika baš uvijek. Bez obzira na doba dana ili primjerenost trenutka, glasan, zdrav smijeh čuje se iz našeg doma. Često se smijemo bez razloga jer smijeh je zdrav. Imali smo i neugodnosti sa susjedima zbog glasnog smijeha, ali ne možemo si pomoći. Zato nas nitko i ne zove na pogrebe, svadbe, krštenja, ali ne možemo se suzdržati.
Imaju li i vaše kćeri, zahvaljujući vama, istančan smisao za humor?
Ne mogu to procijeniti. Stalno se smijemo pa je teško razlučiti....
Budu li jednog dana poželjele potražiti sreću izvan Hrvatske, što će im otac savjetovati?
Ništa. Ja ih samo beskrajno i duboko volim. Da sam nešto vrijedio, ne bi drugdje tražile sreću. Pa još da takav dijelim savjete. Mislim, za sada ne planiraju ništa slično, ali nikad se kod mladih ne zna.
Je li gluma u serijama vaš "finalni" izbor, hoćete li se tome posvetiti i ubuduće?
Ako me glumci, producenti i televizijske glavešine budu htjeli, zašto ne. Gluma je povlašten posao u odnosu na mnoge poslove. Sviđa mi se, zarazno je. Možeš biti otkačena ponašanja, neobrijan, pijan, čudan, sve radi u korist tebe kao dramskog umjetnika. A i godi mi kada ljudi prolazeći komentiraju pa kažu: "Gle, evo onog što glumi Marka!"
Možemo li ipak očekivati i neki novi projekt poput Večernje škole?
Volio bih raditi "Večernju školu – kriza". Bit će nešto, siguran sam.
Jeste li u mladosti vjerovali da ćete cijeloga života živjeti od onog što volite – humora?
Naravno, nisam. Imao sam jak utjecaj oca u život. Snio sam, pod očevim utjecajem, o nekom poštenom, pravom poslu, da ću biti, primjerice, inženjer strojarstva, knjigovođa, pravnik, ekonomist, civilno lice na službi u JNA i slično.
Svojedobno ste pomogli bolesnom hrvatskom branitelju Srećku Josiću, prodali ste motor i dali mu novac. Biste li skrb države za branitelje ocijenili nedostatnom i podržavate li, u skladu s tim, prosvjed u Savskoj?
Ne mogu o tome pravedno jer nemam činjenice za zaključak. Ne znam stanje u državnom proračunu, stanje braniteljske populacije, njihove zahtjeve. Previše je načelnog da bih sudio o toj stvari. Inače sam uvijek za prosvjede, glasnost prema državi i sistemu koji je često nepravedan prema potrebitima. Rijetko tko pomaže ako ne očekuje povrat bilo kakve vrste. Pomažući, ulažu u vlastiti probitak. Jadni potrebiti pored takvih.
Kako biste ocijenili tzv. društveno-politički trenutak u kojem živimo?
Ne brinem se ja zbog trenutaka, nego zbog procesa. Ono ispod površine, ono što oblikuje budućnost. To je često daleko od mojih očiju nebitnika. Samo mogu slutiti, očekivati ovo ili ono. Sve dok ja ne dođem na vlast mogu samo kao i većina laprdati, nekad i pogoditi, ali kao nebitna nakupina bjelančevina. Ali kada se politički aktiviram i dođem u izvršnu vlast, e onda...
Gledate li dnevnike na nacionalnim televizijama? Nalazite li tamo inspiraciju?
Gledam ponekad, ali više čitam tiskovine, internet. Iako sam svjestan da se istina proizvodi kao roba široke potrošnje. Da ljudi ne bi sami zaključivali, istine se nude tvornički zapakirane i spremne za konzumaciju. Tako se ljude usmjerava protiv nekoga, za nekoga, već po potrebi. Tako se neprimjetno ukida sloboda, ponekad.
Od vremena "Zločeste djece" pa do novog stand up showa "Na rubu Europe" izgleda da se u politici i stanju nacije nije promijenilo zapravo ništa. Je li to frustrirajuće?
Nije, nego je očekivano. Proces evolucije traje znatno dulje od dvadesetak godina. To su isti oni ljudi, isti mentalni sklop. Istina, višestranačje, EU, NATO, kuna... ali stavili smo žabu iz bare u bazen. Gledamo u nju i čekamo promjenu. Možda kod stote generacije punoglavaca.
Je li sve baš tako crno i bezizlazno? Je li možda baš humor naše najjače oružje?
Nije uopće crno, nego je prirodno i realno. Naše je najjače oružje nova njemačka haubica i odnos prema poslu. Istra i Međimurje. A poslije posla... smijeh i veselje. Ne dozvoliti da nam možebitni, od muke projicirani sutrašnji dani pokvare čisto danas. Ljubav, prijateljstvo, trenutak kao izvor čist, tek pačje pero i pokoji list.
>>Željko Pervan: Imam dovoljno egoizma da spriječim razvoj ljubomore
U jednom intervjuu iznio više istine i pameti nego svi saborski zastupnici u svim zasjedanjima u poslljednjih 25 godina. Tako je to kad intelekt progovara.