Ne može nikako bez politike. Kao puno puta do sada, a posljednjih godina gotovo redovito, dodjela Oscara popraćena je nekom kontroverzom, političkom, parapolitičkom, rasnom... Prošle godine, podsjetimo, dodjelu je obilježila rasna kontroverza jer sve nominacije za glavne glumce otišle su bijelim glumcima i glumicama. Posljednji je crni glumac koji je nagrađen za glavnu ulogu bio Forest Whitaker još 2006. godine za Posljednjeg kralja Škotske.
Nakon toga tamnoputi glumci morali su se zadovoljiti tek kipićima za najbolje sporedne uloge, Jennifer Hudson 2007., koja je Oscara dobila za debitantsku izvedbu, pa onda Mo’nique 2010., Octavia Spencer 2012. te na kraju Lupita Nyong’o 2013. godine. Za glavnu ulogu – nitko. Ima mišljenja da naprosto ni izvedbe ni filmovi nisu bili toliko dobri da bi došli u obzir, no prošle godine društvene mreže ipak je preplavio hashtag #OscarSoWhite i bojkot dodjele niza znamenitih imena crne glume i režije. Nikada službena Američka akademija filmske znanosti i umjetnosti nije priznala da bilo koju odluku temelji na rasi, a vjerojatno doista i jest tako. Kako nam je za jednog razgovora rekao jedini naš član Akademije, dugogodišnji profesor filma, danas predavač na VERN-u Krešimir Mikić, riječ je ipak samo o kvaliteti.
– To ipak nisu bili najbolji filmovi za nagradu. Mediji su to prenapuhali, jasno je da je većina članova bijelaca, no tu nije ništa sporno. Nisam nikada doživio kakav razgovor ili eksces na kojem bi se o filmu razgovaralo u tom kontekstu. Ne sjećam se ni pritiska neke druge vrste – rekao nam je tada profesor Mikić dodajući kako se nikada nije dogodilo da je Oscar dobio loš film.
– To doista jesu i filmovi o kojima se ponajviše priča, a u dojmovima može biti subjektivnosti, pa možda i osobnog iznenađenja što neki film u koji ste vjerovali ostane bez nagrade, no na kraju glasanja ne možete sporiti da je neku od nagrada dobio film koji je loš, svi ti filmovi ipak to zaslužuju – govorio je Mikić. Čini se da Akademija na kritike ipak nije baš sasvim imuna. Ove su godine za najbolji film nominirana čak tri filma s pretežno crnačkom glumačkom postavom, nominirana su četiri dokumentarca koja potpisuju crni redatelji, a šest je glumačkih nominacija, što je rekord.
U tom kontekstu naglasak je na dokumentarcima jer, osim crnih nominiranih redatelja, i tematika je triju odabranih filmova rasno definirana. I prije se već vidjelo da je Akademija možda ipak reagirala na prošlogodišnju situaciju. U njezin su sastav primljena, naime, 683 nova člana od kojih je 41 posto nebijelaca, a 46 posto žena. Neki su to protumačili kao popuštanje kritikama i umirivanje javnosti, Akademija jasno kaže da nije tako. Reklo bi se kako je cijela rasna afera ipak malo prenapuhana jer se među novoprimljenima našao i jedan Iranac, poznati filmaš Abbas Kiarostami.
Ne sumnjamo kako bi se isto dogodilo i da je primanje novih članova bilo i prije američkih predsjedničkih izbora jer Donald Trump se ozbiljnije Hollywoodom nije bavio. Ali zato se on uvelike bavi njime. I u filmskoj industriji njegove su kontroverzne odluke o emigrantima izazvale ljutnju pa se umjesto velebnih zabava uoči Oscara pripremaju prosvjedi. I to s konkretnim razlogom. Naime, jedan drugi Iranac, Asghar Farhadi, sasvim sigurno neće moći prisustvovati ovogodišnjoj dodjeli jer je, dakako, i njegova zemlja s još šest drugih obuhvaćena Trumpovom odlukom o zabrani putovanja njihovih državljana u Sjedinjene Države.
A Farhadi nije bilo tko. On je 2012. godine dobio Oscar za najbolji film s neengleskog govornog područja za Nader i Simin se rastaju, a ove je godine nominiran u istoj kategoriji. Što će biti ako ponovno dobije? Čini se da Trumpa u tom slučaju čeka još jedan strastveni govor kao u slučaju Meryl Streep, koji će možda biti podcrtan nečim sličnim dobije li Oscar dokumentarac Fire at Sea Gianfranca Rosija koji do kraja humanizira izbjegličku krizu. Tako po svemu ispada da su ovogodišnji Oscari dobrano politizirani iako je teško vjerovati da se takvo što dogodilo namjerno.
Sustav nominacija prilično je kompliciran, a članova s pravom glasanja ima više od šest tisuća pa je gotovo nemoguće usmjeriti sve u nekom pravcu. No i članovi Američke akademije filmske znanosti i umjetnosti samo su ljudi koji prate, a često i sudjeluju u aktualnim događajima pa je možda kod nekog značajnijeg broja motivacija ovaj put bila ponešto drukčija. Osim toga, barem kad je riječ o dokumentarcima, dobro je da su u nominaciji redom “ozbiljni” filmovi.
Možda je i sam Hollywood prepoznao da je stanje u današnjem novinarstvu takvo da javnost vapi za pomoći. Istraživačko se novinarstvo svelo na provjeru “alternativnih vijesti” koje se plasiraju iz tko zna kakvih izvora, a s ozbiljnim posljedicama. Prošle smo godine dobitnika imali u biografskom dokumentarcu o Amy Winehouse, ranije su Oscara dobivali još neki, uvjetno rečeno “lakši” dokumentarci. Ove godine nema nikakve šanse da ga ne dobije dokumentarac krajnje ozbiljne tematike, čak i ako se dobitnikom proglasi Life, Animated Rossa Williamsa koji se bavi autizmom. A pogotovo bude li to O.J.: Made in America Ezre Edelmana. Taj je dokumentarni film premijerno prikazivan usred američke predsjedničke kampanje, a ne bavi se toliko već previše puta obrađenim suđenjem, nego podjelama u američkom društvu koje su takvi događaji, pa i sama kampanja, značajno produbili.
Pogrešno bi ipak bilo pretpostaviti da je politizacija Oscara rijetkost. A s rasnim pitanjem takve su kontroverze i počele. Hattie McDaniel dobila je 1940. godine Oscar za sporednu ulogu u Prohujalo s vihorom. Nije smjela sjediti s ostalima, već je za nju bio pripremljen poseban stol u dnu sobe, što je također bio napredak jer joj inače ne bi bio dopušten ni ulazak u hotel Ambassador u Los Angelesu, gdje se dodjela bila održavala. Na snazi je bila oštra segregacija. Kao da ni to nije dovoljno, kipić koji je McDaniel poklonila sveučilištu Howard ukraden je za studentskih nemira u Washingtonu 1960. godine.
Rasna tematika na dodjeli Oscara ponovila se i 1973. godine, kad se dogodila možda i najznamenitija oskarovska kontroverza. Marlon Brando bio je nominiran za ulogu u prvom Kumu, a malo će biti onih koji će sporiti kako kipić za to svoje znamenito ostvarenje nije zaslužio. No velikom je glumcu u tom trenutku već dosta svjetla reflektora i slave pa je iskoristio priliku koju je Akademija dopuštala do tog vremena, a to je da za dodjelu delegira nekoga drugog. Taj “netko drugi” bila je Sacheen Littlefeather, Indijanka koja je na ceremoniju proglašenja stigla s pripremljenih 15 stranica Brandova govora. Međutim, upozorena je da će biti udaljena pokuša li okupirati vrijeme čitajući ga pa je govor održala sama. Ništa tu nije bilo različito, potezom je Marlon Brando želio upozoriti američku publiku na probleme Indijanaca, ali i njihov tretman u filmskoj industriji, što je bilo izravno potaknuto akcijom dvaju plemena iz rezervata u Južnoj Dakoti koja su doslovno okupirala jedan tamošnji gradić nastojeći skrenuti pozornost na svoje probleme.
Najsvježije nam je svakako sjećanje na Michaela Moorea. Taj sjajni američki autor dokumentarnih filmova sasvim je uspio u namjeri da revitalizira komercijalizaciju tog žanra, pri tome osvojivši Oscara za Bowling for Columbine nakon čega je uslijedila globalna uspješnica Fahrenheit 9/11. Prvi film obraća se američkom kultu oružja koji je za Moorea apsolutni krivac za masakr koji se dogodio u srednjoj školi Columbine u Jefferson Countyju američke države Colorado. Za primanja statue pozvao je prisutne na pozornicu da zajedno s njim izviždaju ratnu politiku, invaziju na Irak i Georgea W. Busha.
Odaziv je bio polovičan, stariji hollywoodski glumci čak su ga izviždali. Ali nije Moore bio prvi i jedini koji je dignuo glas protiv rata. Jedan od najvećih prijepora vjerojatno je dodjela Oscara za najbolji dokumentarac filmu Hearts and Minds. Riječ je o uratku u kojem se razgovaralo s nizom sudionika rata u Vijetnamu i u tome realno nema ništa neobično. No sve su izjave puštene bez autorizacije, a to je, logično, izazvalo niz problema, pogotovo nakon što je dokumentarac premijerno prikazan u Cannesu. Odustajali su jedan po jedan studio, Columbia i Warner Bros, uslijedilo je nekoliko tužbi sugovornika u filmu, na kraju su ga autori do kraja financirali sami. I dobio je Oscar! Čak ni to ne bi bilo toliko upitno za publiku na dodjeli da jedan od producenata nije odlučio pročitati telegram koji je svim mirotvornim Amerikancima uputio Vijetkongov ambasador u mirovnim pregovorima u Parizu Dinh Ba Thi. A dodjela se događala u završnim trenucima krvavog rata. To je bilo previše i za Boba Hopea i Franka Sinatru koji su se kasnije i ispričavali javnosti zbog politizacije dodjele. Velika kontroverzija obilježila je i Oscar 1978. godine, a u glavnoj se ulozi našla Vanessa Redgrave.
Osvojila je zlatnu statuu za najbolju sporednu glumicu za ulogu u filmu Julia koji se bavi otporom nacistima u prijeratnoj Njemačkoj, odnosno sudbinom žene koja gubi život zbog svojih antifašističkih aktivnosti. No Jewish Defence League, radikalnoj organizaciji američkih Židova, to se nije pretjerano svidjelo. Jer, Redgrave je odmah nakon završetka snimanja Julije počela raditi na dokumentarcu Palestinac koji je velikim dijelom i financirala. A Palestinac je dokumentarac koji govori o aktivnostima Palestinske oslobodilačke organizacije, PLO-a, i sudbini Palestinaca u sukobima na Bliskom istoku. Jewish Defence League javno je prosvjedovao protiv britanske glumice spaljujući njezin lik te tražeći od Akademije da joj zabrani sudjelovanje u dodjeli Oscara.
Prava pak politička kontroverza odjeknula je 1999. godine, no potječe još od 50-ih godina prošlog stoljeća i doba zloglasnog makartizma. Za glasovitog redatelja Eliju Kazana bilo je dovoljno samo pojavljivanje pred Odborom za istraživanje antiameričkih aktivnosti pa da se javnost, kao i njegovi prijatelji, oko njegove osobe podijele. Jer, on je ondje, među ostalima, kao komunističke simpatizere ili članove komunističke partije prokazao trojicu svojih kolega, na taj način efektivno okončavajući njihovu umjetničku karijeru i istodobno navlačeći bijes svojih liberalnih kolega.
Ostalo je tako sve do te dodjele 1999. godine, kada je Kazanu uručen počasni Oscar. Neki su mu aplaudirali, neki čak nisu ni ustali, a 500-tinjak prosvjednika ispred Dorothy Chandler Pavilliona u Los Angelesu, gdje se dodjela odvijala, jasno je iskazivalo što o tome misle. Nije puno pomoglo sve što je napravio, a u što se ubrajaju i Tramvaj zvan čežnja i Na dokovima New Yorka, pa ni njegov svježi pristup režiji zbog kojeg su ga prozvali glumčevim redateljem. Akademija i može oprostiti, publika ipak ne. Oscar je moćno oruđe poruke, koliko je i oruđe filmske umjetnosti.
>>Samo dvije osobe već znaju imena dobitnika Oscara, no neće nam ih otkriti
>>10 sjajnih glumaca koji nikada nisu osvojili nagradu Oscar
>>Ovo je 10 najboljih erotskih trilera u povijesti filma
kako to? pa nama ovdje govore da se politika ne smije mijesati u film.