Kad sam došla na razgovor s Goranom Barom, dočekao me namrgođeni, pogrbljeni, mršavi 50-godišnjak u broj većem kaputu. Pomislila sam – ovo će biti naporno – jer nije mi djelovao nimalo zainteresiran za čavrljanje. Ali kada smo počeli razgovarati, Bare je od mračnog tipa postao ugodan sugovornik. On ne gleda ljude u oči i dok razgovaramo pogled mu vrluda kroz prozor kafića. Prvi me put pogledao u oči kada sam ga upitala o smrti prve supruge. Bare je emotivac, brutalno iskren. Ovo je njegova priča.
:: Snimate novi album nakon "Teških boja", kakav će biti, kako ide snimanje?
Mijenjalo se nekoliko postava pa, dok smo sve uvježbali, dosta je trajao rad na aranžmanima i pjesmama. Sada u studiju ide odlično i nadam se da ćemo do veljače sve završiti.
:: Brzo, zapravo.
Moramo snimiti još neke instrumente, moramo "nasnimiti" vokale, nabaciti malo violine. S produkcijom će sve biti gotovo do proljeća.
:: Kako to izgleda u studiju, jesu li naporna snimanja?
Jesu. Studiji su se promijenili, sada se to sve radi uz pomoć kompjutora, a mi radimo na stari način, onako kako se snimalo 70-ih, 80-ih, 90-ih.
:: Što to točno znači?
U Zagrebu nema, odnosno tek se rade studiji koji će zadovoljiti taj starorokerski način snimanja albuma. Kad se tako snima, zvuk je bolji, kvalitetniji. U inozemstvu je normalno da dođeš u studio i da imaš šest-sedam kabina u kojima imaš pojačala. Ti s bendom uživo sviraš, imaš slušalice, kemija je tu, ali pojačala su u svojim boksovima tako da zvučnici uz pojačala ne hvataju drugo pojačalo. Tako se prije radilo, ali kada su počeli dance-show programi, onda su se studiji smanjili na režiju i na jednu malu prostorijicu u koju jedva uđeš. A to je tako jer je već sve kompjutorski snimljeno. Danas studio služi samo za miksanje, ne i snimanje. Kad smo posljednji put snimali album, snimali smo ga po kancelarijama.
:: Kako nastaju vaše pjesme, kako ih pišete?
Nemam neki ritual. Kad mi dođe. Ima dana kad ne mogu ništa napisati pa makar se trudio maksimalno. A nekad mi dođe pa napišem po četiri-pet pjesama.
:: Što je najčešće inspiracija?
Kod kuće lupam po gitari, pjevušim uz kavu i onda mi se zakači neka riječ pa se za tu riječ zakači druga. Pa vidim da taj stih ima smisla, da je jak. Pa oko tog stiha počnem raditi pjesmu. Taj stih ne mora biti početni, može biti završni, ali od njega sve počinje. Važno mi je da sam sebi kažem; e, to je to, to može. Kod kuće uzmem ovo (pokazuje mobitel op. a), uključim snimanje, uključim ritam mašinu, pjevam i sviram. Tako napravim "kičmu", a nakon toga ide aranžman.
:: Pročitala sam da ste rekli kako vam je novac samo za režije i hranu, a da rock'n'roll živite?
Nema tu nikakve zarade. Zapravo ima, ali jako malo ljudi može zaraditi. Možda troje ili četvero ljudi u Hrvatskoj ima neki novac od pjevanja. Ali ti ljudi ne sviraju rock'n'roll. A da sviraš rock'n'roll, i da to bude glasno, i da nisi stalno naceren, našminkan, fin, ovo-ono, da ne paziš što govoriš, onda je novac mali. Tek za preživjeti.
:: Koga cijenite od rock-bendova na našoj sceni?
Trenutačno? Čuo sam album grupe Gatuzo, oni su mi dobri. Nešto smo i pjevali zajedno, izašao sam im u susret. Kad sam mogao Gibonniju, zašto ne bih i njemu. Dalje nisam baš informiran. Nemam internet...
:: Zašto nemate?
Jednostavno nemam potrebu. Ne gledam našu televiziju jer se iživciram.
:: Zašto, količinom gluposti?
Ne, nego program nije po mojem ukusu. Politika me jako iznervira, a iz svake emisije iskače neki političar.
:: Kad smo već kod političara i idu vam na živce, ipak ste bili angažirani u političkim kampanjama. Svirali ste i za Račana 2000. i za Josipovića 2010. godine.
Jesam, ali onda sam još imao neku vjeru. Naročito početkom 2000-ih kad se mijenjao sustav iz polupredsjedničkog u parlamentarni. Ali poslije sam vidio da nas je svaka vlada vukla sve dublje. Ta retorika i ta sva spika na našoj televiziji i radiju jednostavno me izbaci iz takta. A ne volim se baš nervirati, volim kad sam smiren.
:: Imali ste tih 2000-ih pjesmu "Vrijeme je da se krene" koja se baš poklopila s duhom tog vremena i promjenama o kojima smo govorili.
Tuđman je mrtav, ne znam kako bi dalje išlo s tim njegovim sistemom. Njegov način vladanja bio je autokratski i svima nam je išao na živce. Išli smo na to da se nešto promijeni i došlo je do promjene, ali samo u segmentu da se promijenio sistem vladanja. Sve ostalo ostalo je isto. Dakle, nije više samo jedan čovjek brijao o svemu, ali opet sve u Hrvatskoj bum-bum, dolje, dolje. I to stalno padanje i kukanje. Jao, ne valja. Pa to urlikanje ljudi, a onda, kad mogu nešto mijenjati, ništa ne naprave.
:: Općenito vam kuknjava ide na živce?
Ide, naravno! Mediji tu kuknjavu ubacuju u prvi plan. To vidim i kad izađem van, pa zato i ne izlazim. Svima je loše i onda 300.000 Hrvata ide na skijanje. A svima je loše.
:: Da, to su naši apsurdi.
Bio sam lani u Francuskoj, u jednom gradiću u francuskim Alpama, i kaže mi konobarica da je najviše gostiju iz Hrvatske. A u Hrvatskoj jao, jao, nemamo što za jesti. Bio sam na moru ove godine, vidio sam da ja to show živi. Nisam baš primijetio da se nema.
:: Pa, dobro, Hrvati vole živjeti na dug. Ispeglaju karticu pa ljetovanje otplaćuju do zimovanja.
Ne kužim kako to rade. Onda OK, čemu ta vječita kuknjava. Treba raditi na sebi, a ne samo vrištati da je netko drugi kriv.
:: Idu li vam ljudi na živce, jeste li mizantrop?
Jedno sam se vrijeme uplašio da jesam, ali nisam. Ako su ljudi OK, volim društvo. Čak mi fali neko normalno društvo. Na svu sreću imam bend koji je sastavljen od dobrih ljudi pa možemo pročavrljati.
:: Samo da se malo vratimo na 2000., kakav je dojam na vas ostavio Račan?
Dobar. Mislio sam da će on biti puno jači, ali shvatio sam da čovjek ne može sve sam. Da može, onda bih se i ja kandidirao. Ali moraš imati ljude oko sebe, dobru ekipu. Upoznao sam puno političara koji su mi ostavili dobar dojam. Od Račana, Dražena Budiše, on je jedno vrijeme bio sasvim OK, pa Savka Dabčević Kučar, onda Stipe Šuvar. Žao mi je što nisam upoznao Antu Markovića. Da su ljudi bili fleksibilniji, da nisu bili nacionalno nabrijani, da su Markovića malo više "upotrijebili", bilo bi puno bolje. Ali što ćeš...
:: Da vam sad netko ponudi da mu pjevate u kampanji, biste li pristali? Pratite li uopće predsjedničke kandidate?
Ne, znam samo da je kandidat Josipović. Čovjeka znam.
:: Svira li dobro klavir?
Završio je akademiju i normalno je da zna svirati neki instrument. Dobro svira klavir. Vjerojatno misliš na ono što je s nama svirao?
:: Da, imali ste humanitarni koncert za poplavljena područja, Gunju, Rajevo Selo.
On je izrazio želju da s nama svira i ja sam rekao OK. To je bilo humanitarno i nisam htio raditi cirkus od toga. Nije mi smetalo da svira s nama. On je meni sasvim u redu čovjek. Kao predsjednik sasvim je dobro odigrao svoju ulogu. Mislim da nas ni u jednom slučaju nije osramotio. Što se tiče unutarnje politike, da je mogao biti agresivniji, mogao je. Ali on je takav čovjek. Kad su nas zamolili iz SDP-a da ga podržimo i da on koristi našu pjesmu, pomogao sam mu te 2010. jer sam se malo uplašio ekipe koja se sve kandidirala, a on mi je djelovao najnormalniji od svih njih.
:: Jeste li Kolindu pratili?
Ne, ne čitam novine. Tu i tamo cimer mi ima (tipka po stolu misleći valjda na tablet) pa me moli da mi pročita jer moram nešto čuti. Kad počne, ja kažem: "Ajde, molim te, prestani". Ne mogu ja to slušati. Znam da je Kolinda Grabarić i da je Ivo Josipović, ostale ne znam.
:: Pa ima jedan mladi kandidat, ajmo reći anarhist, on bi vam se možda svidio...
Da? Nisam znao. (Pokazujemo mu fotografiju). Super. Vjerojatno ima budućnost ako ga ljudi podrže.
:: Odradio je više od sto deložacija, ustajao u pet ujutro i sa svojim aktivistima sprečavao da ljude deložiraju iz njihovih domova.
Ovaj čovjek barem nešto radi. Ali mislim da će gospođa pobijediti.
:: Zašto ona?
HDZ će to izgurati. SDP je toliko izgubio zbog Milanovića, toliko su postali omrznuti u narodu.
:: Iritira li vas Milanović?
Da!
:: Ali i on ima energiju, inatljiv je...
Je, ali ipak je on šef Vlade, trebao bi paziti što govori, gdje govori, kako govori... Trebala bi se vidjeti djela, a što je to on napravio? Ja zaista ne vidim da je išta napravio. Prearogantan mi je.
:: Kažete da je Milanović prearogantan, ali i vi ste u nekim prilikama, kad ste se ljutili zbog Porina, bili malo arogantni, pa ste za Rozgu rekli da je bez mozga, a za Severinu da je glupasta.
To ti je ovako. Ni o toj Rozgi ni o Severini ja ne razmišljam. I onda me uhvate novinari, a ja odgovaram s da i ne. Pita me što misliš, pa ne mislim ništa. Onda su se ti mladi novinari žalili mojem menadžeru jer ja ništa ne odgovaram, ne surađujem. Pa onda rekoh – sad ću govoriti. I onda su nastali takvi ispadi. A bio sam više ljut na tu novinarku nego na Rozgu ili Severinu. Ma ja sam kriv jer se dam nagovoriti. Umjesto da kažem da o tome neću govoriti. A ja idem pomoći, znam kakvi su urednici, pa nešto izvalim.
:: Je li vam žao što ste ih uvrijedili?
Nije lijepo. Ne mogu reći da plačem zbog toga, ali s moje strane nije to bilo lijepo. Meni ta Rozga nije ništa nažao u životu učinila.
:: A Seve Nacionale?
O njoj sam nekoliko puta nešto govorio. Baš sam bio u nekoj emisiji i morao sam komentirati spotove pa mi puste Severinin. Rekao sam da ga maknu. Znam kakav je, zašto bih gledao kako ona pokazuje noge, pa grudi, pa liže jezikom, ljubi nekoga. Zašto da ja to gledam?
:: Ona je shvatila da seks prodaje sve.
Neka to gleda onaj kome se sviđa.
:: Severinin menadžer bio je i vaš menadžer. Dakle, Severina i vi imate nešto zajedničko?
Petrović mi je '94. godine predložio da radimo zajedno. Meni menadžer tada nije trebao, imao sam kafić, a svirao sam iz dobre brijačine. On me i nagovorio da to sve profesionaliziram. Radili smo zajedno do 2002. Krao me, jednostavno rečeno. Ne samo mene, i Pipse, i Rundeka i Hladno pivo. Sve bendove koji su bili s njim. Šljakamo, šljakamo, a nikad novca. Onda sam puko i rekao da ga više ne želim vidjeti. Već mi je u to doba predlagao da sa Severinom napravim duet.
:: Pa on je izjavljivao da ste vi to predlagali?
Nisam, nisam. Prvo sam mislio da se šali pa sam rekao da može, ali samo ako ćemo snimiti tvrdi pornić. I onda je ona i napravila tvrdi pornić.
:: Dali ste joj ideju?
Moguće. "Zekali" smo se oko tog pornića. Ona je prije tog pornića bila relativno popularna pjevačica, nešto kao Seka Aleksić. Nije baš bila Seve Nacionale. Tek poslije pornića postala je kraljica.
:: Mislite da je taj pornofilm namjerno plasiran u javnost?
Da. Jer je poslije njega postala najveća zvijezda na Balkanu. I prije je bila zvijezda, ali ne tolika. Prije je morala drndati svaki vikend, sad ne mora. Sad bira gaže, i skupo naplaćuje. Vjerojatno je oderala onog srpskog princa.
:: Ali on sad plače za njom, a ona mu se navodno ne želi javiti.
A to je Severina. Kod nas ima jako malo pjevačica koje pjevaju zato što to zaista vole, jedino možda Natali Dizdar. Sve ostale samo da se dobro udaju, da nađu dobrog sponzora... Dugo sam u tom poslu i znam kako to funkcionira. A što će žene, moraju se osigurati. Muškarci ne mogu tako, ali ne mogu bez bogataša, političara i bankara.
:: Svi traže nekog mecenu?
Ima jedan bankar, neću o imenima, on je financirao te neke naše jako poznate pjevače, a oni su bili poput njegovih sluga. Kad bi on svirao, a čovjek je totalni antitalent, oni bi pokušali otići da se ne moraju mučiti i to slušati. Ali on bi ih pozvao da se vrate za stol da se nastavi s programom. Dakle, moraš imati nekoga tko će ti dati kredite da bi ti živio nekim stilom. To je kod muškaraca. A kod žena je dobra udaja, a isto i krediti. Eto, tako ti funkcionira naša estrada. A svi ostali životare.
:: Vi životarite? Spomenuli ste da imate cimera?
Da, morao sam se iseliti iz stana jer, pazi, 200 eura mi je bilo preskupo za stan. Onda možeš misliti kako sam bogat. Jedan prijatelj i ja živimo skupa, on ima jednu sobu, ja jednu, a ostalo je neutralni teren – kuhinja, WC i kupaonica. Zajedno stanarinu plaćamo 1900 kuna. Režije plaćamo popola, a svoje luksuze, ja mobitel, a on svoj internet, plaćamo sami.
:: Nije li vam dojadio takav život?
Naravno da mi je dojadio. Imam 50 godina, volio bih imati svoj stan. Tedeschi, koliko znam, Pipsima ne govori što da sviraju. Imaju sreće što su našli takvog čovjeka. Volio bih imati prijatelja najbogatijeg u RH i da mi daje plaću da ja radim što hoću. Dao Bog.
:: Tragedije su obilježile vaš život. Umrla vam je prva supruga, potom i jedna djevojka. Nekoliko vam je prijatelja poginulo. Negdje sam pročitala da ste rekli kako imate to prokletstvo da žene oko vas umiru.
O prvoj supruzi već sam puno govorio. Što se tiče Željke, nisam joj mogao pomoći, živjela je kako je živjela.
:: Koliko su vas obilježile te tragedije?
Još 80-ih poginula su mi tri najbolja prijatelja. Išli smo s probe. Pa supruga, imali smo tada sina starog tek godinu dana. Zatim prijateljica Željka. Iz mog društva ostali smo samo ja i Nedjeljko Ivković koji je nekad svirao bas u Majkama.
:: Kako čovjek to sve izgura i ostane normalan ili nenormalan?
Tek kasnije shvatiš koliko te to pogodilo. Ispočetka te pukne i onda prođe neko vrijeme i misliš OK, to je prošlo. Ali zapravo tek nakon nekoliko godina vidiš koji je to trag ostavilo. Deset godina borio sam se s kroničnom depresijom. Tek smo prije četiri godine dr. Sakoman i ja pronašli terapiju koja me balansira. Znači, da nisam totalno ubijen, a i da nisam u fazi da skačem i vrištim.
:: To je baš depresija ili bipolarni poremećaj?
Depresija, manična depresija.
:: Kako se sad nosite s bolešću?
Ima trenutaka kad osjećam da me lovi. Ali ti lijekovi mi pomažu. Kad sam OK, onda ih ne diram. To nisu čisti antidepresivi jer ja nemam vremena više. Imam 50 godina i znam da neću još dugo živjeti.
:: Kako znate da nećete još dugo živjeti?
Jednostavno znam, bio sam kod doktora. Kad sam se zadnji put liječio 2008., rekli su mi stanje organizma. Znači, neću još dugo živjeti i nemam vremena za liječenje tipa: bit ćeš OK za tri-četiri godine. Kad su me pitali hoćeš da ti kažemo istinu u kakvom si stanju, ispalo je da bi mi trebalo dvije godine čistog odmora. Da me nema. Da odem negdje gdje me nitko ne zna. Da se sve to očisti. To je talog. Toliko se toga nataložilo. Ne raspoznajem ljude. Ljudi mi daju ruku, ja više ne znam tko su. Bio sam na televiziji, i puste mi spot. A Petra Grašu znam, s njim sam sjedio, razgovarao, kao ja i ti sada. Bio je i Arsen Dedić. I puste mi spot, a ja ne znam tko je to. Vidim čovjeka, a ne znam tko je. To sve treba dobro sastrugati. Onda bih vjerojatno došao sebi. Ali morao bih onda još četiri-pet godina uzimati te antidepresive koji tek za godinu dana pokazuju rezultate, pomažu li ti ili ne. Pa, jao, ne pomažu...
:: Sad mi se čini da ste u dobroj fazi?
Da, jer uzimam jako ozbiljne lijekove koje... ne daj Bože da ti dijete uzme. Ja sam kao u nekom limbu pa me gravitacija malo povuče na jednu pa na drugu stranu. Kad me povuče prema depresiji, nije dobro.
:: Kad vam se pojavila depresija?
Kad mi je supruga umrla, prvo mi je dijagnosticiran PTSP. Poslije toga depresija je bivala sve jača i jača. Imam ja i sina, ali to ti je stanje kad se probudiš i ne vidiš nijedan razlog, baš ništa, zašto bi nastavio živjeti. Ni dijete, ni roditelji, ni djevojka, ni ti sam sebi, ni bend. Ništa. Crnilo. Tako se ne može živjeti. Probao sam nekoliko puta okončati život, ali uvijek sam se probudio u bolnici.
:: Kako ste se probali ubiti, velikom dozom lijekova?
Kad smo tražili pravo rješenje za moju depresiju, obukao sam odijelo, "nakrkao" se tabletama. Otišao sam u Dugave i sjeo na klupu. Pao sam s klupe, probudio sam se u bolnici, u odijelu. A najgore je to što ne znaš što si radio. Treba ti dva-tri dana da ti se film odmota unazad. Ne znam zašto sam bos, tko me doveo. Tada su me oživjeli, otišao sam kući, dr. Sakoman je našao odgovarajuću terapiju i sad živim dan po dan.
:: U kakvim ste odnosima sa sinom?
Odličnim, on sad ima 20 godina. Studira engleski i francuski.
:: Bilo je perioda kada niste komunicirali?
Isključivo zbog mene jer ja nisam bio u stanju zbog faza u kojima sam bio. Nisam mogao iz kreveta, ni po vodu. Sva sreća pa sam imao Igora (Barin menadžer op. a) ili dobre ljude koji su mi dolazili pomoći i koji su znali da u takvim stanjima ne mogu vidjeti nikoga. Pomogli bi mi na pet sekundi i otišli.
:: To su stvarno ružne faze.
Da, velika je to borba bila. Od 2008. do 2011. Kažem ti, ne daj Bože nikome.
:: Bojite li se smrti, s obzirom na to da kažete kako znate da nećete još dugo živjeti?
Bojim se. Nije to onaj strah: jao! Više se bojim, ma ne znam ni ja čega se bojim. Ne mogu to objasniti. Fenomen smrti nije objašnjen. Što se događa, odlazi li duša nekamo.... Taj me duhovni segment lomi.
:: Jeste li vjernik?
E, to. Tu nisam načisto. Racio u meni ne dopušta mi da vjerujem. A vjera je super stvar. To je mrak. Mrak. Da sam vjernik... Ali neki đavo u meni ne da mi da vjerujem u Boga.
:: Onima koji vjeruju znatno je lakše.
Kako ne. Sama riječ – vjera. Ti imaš vjeru.
:: A ljubav?
Nesretan sam u ljubavi. Ne uspijeva mi. Imao sam veliku ljubav koja je nestala.
:: Prva supruga bila vam je najveća ljubav?
Da. Upoznali smo se sa 20 godina. Jedno vrijeme nismo bili zajedno. Od 23. pa do njezine smrti, kada je imala 28, bili smo zajedno.
:: Je li moguće pronaći još jednu veliku ljubav u životu?
Vjerujem da je, ali ja jednostavno nisam uspio. Uvijek dođe do nekog sloma, kad ja i ta osoba ne bismo više mogli. Bolestan sam čovjek, ne stidim se to priznati. Treba zbilja biti jaka žena da bi mene izdržala. Ona mora biti totalno upućena u sva moja stanja i mora totalno vjerovati da je volim. I da ono kad puknem i ono što tada radim, nije moje pravo stanje. Ljudi su sebični, budimo iskreni. Ali zašto bi neka žena svoje najljepše godine tratila uz nekog starog depresivca koji vrišti na nju, tjera je iz sobe... Bolje da si nađe nekog normalnog s kim će putovati, normalno živjeti. Zato kažem da sam nesretan u ljubavi. Krivac je moja psihička bolest.
:: Jedan ste od rijetkih koji otvoreno govori o svojoj bolesti.
Nemam ja što skrivati. Već sam ti rekao, nemam ništa, nikome nisam dužan, ne moram se ni zbog čega skrivati. Nisam namjerno takav, dogodilo mi se to. Živio sam predivljački, ušao sam kao životinja u život. Zapravo nisam ni odrastao, postao zrela osoba. Jebi ga. Sa 19 godina počeo sam se drogirati. Sam sam si kriv.
:: Lijepo je što ne krivite nikoga drugoga, ljudi su skloni za sve svoje neuspjehe optužiti druge.
Sam sam si kriv za sve.
>> Goran Bare: Bog me spasio od side, strepio sam čekajući nalaze testa na HIV
Koja je to potreba novinara Večernjeg lista da pred ožić stavljaju članke sa naslovima o nevjerovanju u Boga.....Zar niste niti jednu drugu rečenicu od Barea mogli stavit u naslov nego baš tu.....jel stvarno mislite da je provokacija temelj i perjanica novinarstva....mislim da ste novinarstvo pomješali sa žutim tiskom.....malo osjećaja za trenutak ne bi vam škodilo...Ja znam da Bare nije u tekstu davao loše izjave i zato nije pošteno ni prema njemu da se njegove rečenice koriste za naslove koji potiću bilo kakvu nelagodu čitatelja u ovo Božićno vrijeme......Možda malo više osjećaja za trenutak, za vrijeme u kojiem se nalazimo ne bi škodilo našim novinarima u svim medijima.....ipak je riječ o tome da se večina ljudi u ovoj zemlji osječa vjernicima i nije niti ljepo niti etički podilazit niskim strastima pojedinaca koji žele oskrvnuti važnost blagdana kakav je Božić.....posebno zbog toga što i većina vjernika drugih religija i večina nevjernika imaju pozitivan odnos spram Božićnog ugođaja i potrebe pomaganja bližnjem i potrebtima u to Božićno vrijeme......tako da bi ipak trebalo zanemariti jako jako mali broj onih kojima je Božić mrsko vrijeme i podržati osjećaje velike večine.