Dva dana nakon što je lansiran na svjetsko tržište, u Hrvatskoj je izašao novi album globalno popularnog sviračkog tandema 2CELLOS.
Kao i prvi pod naslovom 2CELLOS (2011.) i drugi In2uition (2013.), tako i treći studijski album Luke Šulića i Stjepana Hausera izlazi pod prestižnom etiketom Sony Masterworks.
Dva violončela i dalje su čvrste tračnice po kojima tutnji zahuktala mašina dvojice virtuoza na albumu “Celloverse”.
Foto: Nel Pavletić/Pixsell
Autorska skladba
Kao što sugerira sam naslov albuma, po istoimenoj zaključnoj skladbi koju Šulić i Hauser potpisuju i kao autori, cilj je isti kao i na prethodnim nosačima zvuka: istraživati i proširiti granice svemira boja i zvukova koji nastaje u još jednom velikom prasku mogućnosti jednog jedinog, s brojem dva pomnoženoga glazbala: violončela.
Šulić i Hauser i ovaj put uživaju povjerenje svoje diskografske tvrtke kao producenti vlastitih kreacija. Ne odstupaju od svog sviračkog i umjetničkog uvjerenja kojim su, uostalom, već u onom legendarnom izlasku na svjetsku pozornicu s obradom hita “Smooth Criminal” fascinirali publiku.
To uvjerenje da svojim violončelima mogu apsorbirati, spojiti i preobraziti različite male svemire pojedinih pop i rock-hitova koje obrađuju ima više nego solidne temelje u njihovoj sviračkoj spremnosti i virtuoznosti koju nastavljaju usavršavati i u novim stilovima.
Na samom početku albuma 2CELLOS podsjećaju na svoje glazbeničko ishodište, svijet klasične glazbe iz kojeg uzimaju uvertiru Rossinijeve opere William Tell zamjenjujući svojom energijom čitav orkestar da bi je stopili s hitom “The Trooper”, ukazujući na sličan temperament na prvi pogled nespojivih svjetova Gioachina Rossinija i benda Iron Maiden.
Slično su učinili i sa Sonatom za violončelo u e-molu Antonija Vivaldija koja im je poslužila kao intro u još jedan od primjera žestoke svirke u obradi teškometalnog klasika “Thunderstruck” grupe AC/DC. Njihova gudala doista sijevaju, a violončela grme. Svu moguću tehnologiju koja im je na raspolaganju Šulić i Hauser nikada ne koriste da bi nadomjestili ili zamaskirali zvuk violončela, nego samo da bi istaknuli mogućnosti svojih glazbala i umijeća.
Premda će mnogi i dalje oplakivati njihovo napuštanje klasičarskog svijeta i izraza, oni ostaju u prvom redu vjerni akustici i estetici violončela i virtuoznosti koju nikakva tehnologija ne može nadomjestiti.
Svemirsko bogatstvo zvuka
Istovremeno, 2CELLOS poštuju i originale za kojima posežu pa tako Stingova “Shape of My Heart” ostaje nježna i sjetno ispjevana balada, dok “I Will Wait” folk-rock grupe Mumford & Sons zadržava svoju “country-intonaciju”.
U završnici svoje obrade teme “Time” iz filmske glazbe Hansa Zimmera za SF triler “Inception”, Šulić i Hauser pokazuju kako flažoleti violončela u ljudskim rukama još uvijek mogu dočarati misteriozno i tajnovito daleko bolje nego bilo koje računalo.
U svemirsko bogatstvo svojih gudačkih zvukova ovaj put pripuštaju samo klavir u obradi McCartneyeve “Live and Let Die”, a kako i ne bi kad im je gost vjerojatno najpopularniji klasični pijanist na svijetu, ovakvim crossover-izletima sve skloniji Lang Lang. Ukratko, treći album vjeran je i uspješan u namjeri sadržanoj u naslovu “Celloverse”: otkriti nove mogućnosti dva, uz sva tehnološka pojačanja i pomagala i dalje ipak sasvim klasična violončela.
>>2Cellos dobili svoj dan u Japanu
>>2Cellos: Super je da smo dobili cvijet, a ne da ih samo dijelimo curama
Vrijeme će pokazati je li im se isplatio taj iskorak. ako uživaju u takvoj vrsti svirke, nek uživaju. Ako je razlog samo slava i novac - ostat će razočarani.