Sedam stanovnika. Populacija je to žumberačkog sela Šimraki. Sedam stanovnika, a jedna obitelj, kako kaže Ljubica Babojelić. Upravo ona, sa suprugom, sinom i kćeri te tri psa, Maxom, Rexom i Mrvicom, govori, čini "magični broj sedam".
Ima nas kao svjetskih čuda
– Sedam je svjetskih čuda, a i mi smo ovdje svojevrsno čudo – sa smiješkom kaže Ljubica Babojelić, koja cijeli svoj život živi na Žumberku. Na selidbu nije pomišljala. Ondje je odrasla i zaljubila se, a ono što bi mnogima bio problem, kao što je nedostatak trgovine, ambulante ili kafića, ona vidi samo pozitivno.
– Mir je kad treba biti, a opet nam redovito dolaze vikendaši tako da se često družimo, nismo usamljeni kao što se to možda čini – govori domaćica dok stoji nasred ceste, odmah pokraj svoje kuće. Zna, kaže, da nitko neće prolaziti pa nema potrebe da se sklanjamo s prometnice.
– Pao je snijeg. A kad padne snijeg, nema ovdje nikoga – objašnjava Ljubica, a oko nogu joj se mota dvogodišnji mješanac Max, ljubimac obitelji. Sramežljivo prilazi i nama, ali pogledom i dalje prati gazdaricu koja pokazuje tridesetak centimetara snijega na stupovima za struju, koji je za vikend prouzročio nestanak energije.
– Zimi redovito nemamo struje, ali događa se to i ljeti. Vjetar zna prouzročiti kvarove na dalekovodu pa smo jednostavno navikli da povremeno ne možemo upaliti svjetlo ili gledati televizor – govori simpatična Ljubica te dodaje kako struja ni nije najveći problem u Šimrakima. Nema ni vode, kaže, pa koriste kišnicu, a po vodu za piće odlaze na izvor.
– U svakom slučaju, lakše je kad je lijepo vrijeme. Ove je godine u veljači snijeg bio viši od metra, a cesta potpuno zatvorena gotovo tjedan dana. Suprugu su trebali lijekovi, a nismo se mogli probiti do Samobora – ističe Ljubica Babojelić, koja se brine i o susjedima iz Tisovca Žumberačkog, sela do njenog.
Dva umirovljenika, Tomo i Tomo, tamošnji su jedini stanovnici, a obojica već teško pokretni. I njima, kao i obitelji Babojelić, društvo prave tri psa, kućni ljubimci, a i, kako kaže Tomo Kovačević, "najbolji drugovi".
– Razgovaramo, družimo se, ma čak ga pustim i u kuću. Što mogu, kad mi je drag – govori Tomo Kovačević o svom ljubimcu. On sam, kaže, živio je u raznim gradovima Hrvatske i inozemstva, ali se u mirovini vratio na Žumberak.
Jeftinije nego u gradu
– Rodio sam se u ovoj kući i ona mi je dom. Da vam kažem iskreno, ovdje je i život puno jeftiniji nego u gradu. Grijemo se na drva, smeća gotovo pa i nemamo, u trgovinu idemo rijetko, jedino što zapravo plaćamo jest struja – kaže Kovačević, prisjećajući se i kako je njegovim selom nekoć odzvanjao zvuk dječjeg smijeha. Graju, igru, trk i veselje zamijenio je, dodaje, tek poneki žamor njega i susjeda imenjaka s kojim svaki dan "prozbori koju".
Ne nedostaje im ipak ništa, složni su stanovnici Šimraka i Tisovca Žumberačkog. Kako kažu, imaju jedni druge, a i prekrasnu prirodu. Ne vjeruju, doduše, da će uskoro imati još kojeg susjeda, a i dvoje mladih iz obitelji Babojelić vjerojatno će uskoro napustiti Žumberak.
– Sin je vozač, a kći se školuje za frizerku. Voljela bih da ostanu ovdje, ali nikad ne znate kamo će ih put odvesti. Samo nek' im je sa srećom – zaključuje Ljubica Babojelić. *
