Situirana obitelj s vlastitom djecom, prostranom komfornom kućom blizu Zagreba, s određenim medicinskim obrazovanjem i spremna udomiti dvoje školske djece - idealni su udomitelji. Međutim, iako u Hrvatskoj 1235 djece živi po domovima, a stručnjaci ističu udomljivanje kao puno bolju opciju za njihov psihofizički razvoj, ova obitelj već godinu dana u ladici čuva dokumente za udomljivanje, ali ne i djecu. Jer djece za udomljivanje na području njihova Centra za socijalnu skrb - nema.
Samo 18 km dalje...
Susjedni pak Centar, zagrebački, vapi za udomiteljima kod kojih bi smjestili djecu. Apsurd bi bio smiješan da nije riječ o dječjim sudbinama koje kroji kruta, bešćutna birokracija.
– Gledali smo prije godinu i pol Latinicu kad je bila riječ o udomljivanju i sve nas je dirnula sudbina te djece. Mlađa kći rekla je: “A zašto ne bismo i mi?” I dogovorili smo se da doista imamo uvjeta pružiti siguran dom za dvoje predškolske ili školske zdrave djece. Sve je prošlo u redu, dobili smo dokumente, ali sad je već godina dana prošla, a nismo nikog udomili. Malo sam razočarana, nikog ne bih htjela optuživati, ali pitam se je li tu posrijedi korupcija, jednostavno ne znam zašto je tako – oklijevajući rekla nam je S. B., medicinska sestra iz zaprešićkog područja, koja sa živi sa suprugom te dvije kćeri, studenticom i maturanticom u kući u kojoj soba “viška” dugo čeka nove članove.
U Centru za socijalnu skrb Zaprešić u neslužbenom razgovoru o obitelji S. B. imaju samo lijepe riječi. Kažu da bi njima odmah povjerili djecu te da bi za njih odmah potpisali kad bi neki drugi Centar tražio udomitelje, ali nitko nije tražio, a djece za udomljivanje jednostavno na njihovu području nema, već im je gorući problem udomljivanje starijih osoba. Samo 18 kilometara dalje, u Zagrebu, koji sa Zaprešićem povezuje gradska autobusna linija, obrnuta situacija.
– Na području nadležnosti CZSS Zagreb nema dovoljno udomiteljskih obitelji za djecu, pogotovo udomiteljskih obitelji koje bi bile spremne udomiti djecu školske dobi, kao i djecu koja imaju određene zdravstvene teškoće. Većina udomitelja zainteresirana je za udomljivanje zdrave djece predškolske dobi – kaže Marija Pavić, ravnateljica CZSS Zagreb, napominjući da ovako dugo vrijeme čekanja na smještaj djeteta svakako nije pravilo.
Teže na terapije
Nešto duže na smještaj djece čekaju npr. udomitelji koji zbog posla ne mogu voditi dijete na terapiju, ili za to vrijeme nema tko brinuti o njihovoj maloj djeci, a u više slučajeva udomitelji nisu bili spremni preuzeti brigu o djetetu nešto starije dobi – 12 godina, budući da su prvenstveno zainteresirani za udomljivanje mlađe djece. No, i uz te razloge, navodi M. Pavić, broj udomitelja koji dulje čekaju na smještaj je izrazito mali.
Ako udomitelj živi s obitelji, može udomiti do troje djece; ako živi sam, jedno ili najviše dvoje ako se radi o braći ili sestrama. Dobna razlika između udomitelja i djeteta ne smije biti manja od 20, ni veća od 50 godina. Udomitelj također ne može biti osoba mlađa od 21 godine. Za udomljivanje u obitelj s vlastitom djecom, važno je da su svi članovi obitelji spremni prihvatiti novog člana, te da su se spremi potruditi kako bi se dijete osjećalo kao dio obitelji, kažu u Forumu za kvalitetno udomiteljstvo djece, mreži udruga udomitelja.
Inače, pravilnici o udomljivanju među ostalim propisuju i neke detalje koji su se našli na udaru kritika udomitelja. Primjerice, djeca ne smiju spavati u krevetima na kat, iako mnoga djeca u biološkim obiteljima imaju takve krevete.
koje kroji kruta, bešćutna birokracija. Nije istina. Ovi koji su zaduženi za zbrinjavanje djece samo rade svoj posao. Taj je posao 100 % siguran i bezbrižan do mirovine. Kad se jednomu ubaciš u tu fotelju nema tog izuma koji ćei će te izbaciti iz nje. U nekoj normalnoj državi takav broje djece uz takvu potražnju nebi niti postojao. Jer ima više obitelji koje traže djecu, jer ju sama ne mogu napraviti, nego djece koja se rađaju. A kad bi svu djecu udomili, posvojili, prisvojili, ili kako to aparčiki nazivaju, ta ustanova bi jednostavno prestala postojati. U toj \"branši\" ima velikih mogućnosti državne štednje i preusmjeravanja novca na korisne i potrebne poslove. Ovajsustav zbrinjavanja samo je još jedan način pljačkanja državnog novca bez napora.