Početak školske godine velika je promjena u životu djeteta, posebno prvašića. Ovisno o roditeljima i okolini, ta promjena može biti i ugodna i neugodna. U pravilu imamo roditelje koji djecu pokušavaju pripremiti da bi im odlazak u školu bio što lakši, no koji put pretjeruju jer im djeca zbog silnog uvjeravanja da će u školi biti zabavno i zanimljivo više i ne vjeruju.
Okolina koja utječe na djecu su prijatelji iz vrtića, starija braća i sestre, rodbina te susjedi. Kroz interakciju s njima dobivaju slične ili različite slike usporedno s onima od roditelja. Što je veće preklapanje jednih i drugih, to je dijete stabilnije i sigurnije.
Roditelji, razvijajte kod djeteta pozitivnu sliku o školi
Ono što svaki roditelj može napraviti da olakša svom klincu polazak u prvi razred - jest da razvija pozitivnu sliku o školi još dok dijete ide u vrtić. Roditelji ne bi smjeli koristiti izraz "škola" kao zastrašivanje ili kaznu (npr. "Za kaznu ću te poslati u školu, tamo ćeš morati puno raditi!" ili "Vidjet ćeš ti kad kreneš u školu, tamo više nema igračaka i slatkiša!").
Treba pokušati svaki pozitivan primjer iz škole, koju pohađa djetetova starija sestra ili susjed ili čak svoje iskustvo iz mladosti, podijeliti s djetetom tako da mu se dočaraju raznolikosti i zanimljivosti koje ga očekuju u školskoj okolini. No jednako tako bitno je djetetu dočarati i objasniti razliku između vrtića i škole. Dijete treba znati da ga u školi očekuje puno manje igre, spavanja, a puno više rada, obveza i odgovornosti. Roditelji često svojim ponašanjem djecu još više uznemire, što djeca mogu negativno pripisati školi i tako steći negativan stav o školi.
"Roditelji, nemojte čekati da škola odgaja vaše dijete"
Neki roditelji govore kako su sretni što djeca kreću u školu i onda plaču (od sreće, brige) i time djetetu šalju jednu zbunjujuću poruku. No jednako tako roditelji mogu pokazivati bezbrižan stav o školi, što kasnije djetetu otežava školsku situaciju jer nije očekivalo "toliko" zadaće i rada. Roditelji, prvenstveno, uče djecu obavezama i navikama i odgovornosti. Ako roditelji ne pokazuju takvo ponašanje, ne mogu očekivati da djeca odjednom sama usvoje radne navike, pišu zadaće i sl. No jednako tako roditelji moraju biti spremni da svakog dana rade sa svojom djecom (pa čak i s onom koja idu u boravak). "Roditelji, nemojte čekati da škola odgaja vaše dijete i uči ga navikama i odgovornosti, učite ih tome još od vrtićke dobi!“
Ono što svaki roditelj može napraviti je naučiti svoje dijete kako razviti radne navike i steći odgovornost za svoje postupke. Dovoljno je dijete naučiti hraniti kućnog ljubimca, izvesti psa u šetnju, pospremiti krevet, pospremiti stol za sobom nakon jela, obrisati suđe, pospremiti igračke ili bilo koji lakši kućanski ili obiteljski zadatak. Na taj način stvaraju radne navike i odgovornost. Ono što je možda još i bitnije jest razvijanje osobne higijene i životnih navika. Dakle dijete treba usvojiti naviku odlaska na spavanje u približno isto vrijeme, pranje ruku nakon igre ili kad dođe izvana, prati zube i sl. Struktura u djetetovom životu omogućava mu lakšu prilagodbu na školski sustav. Djeca koja otprije imaju uspostavljene pozitivne navike ili ponašanja - lakše rade i uče u školi. Djeca koja imaju razvijene radne i životne navike puno lakše usvajaju nove navike, a posebno obaveze i pravila vezane uz školu.
Djetetovo samopouzdanje je jako bitno
Ovako opisanim načinom usvajanja navika i odgovornosti roditelji indirektno razvijaju djetetovo samopouzdanje koje je jako bitno prilikom polaska u školu i suočavanja s novim životnim promjenama. Ovakav način rada ili provođenja vremena s djecom bitniji je od učenja slova, pisanja pa čak i čitanja. Ono što djeca uče u prvom razredu osnovne škole jesu slova te njihovo pisanje te čitanje u konačnici. Dakle roditelji se ne trebaju zamarati i pokušavati učiti svoje dijete posebno ako ono to ne želi.
No, mnoga djeca imaju stariju braću ili sestre te uz njih uče slova ili pokazuju želju za učenjem. Mnogi vrtići već pripremaju djecu i kroz igru ih uče slovima. U takvoj situaciji mnogi se roditelji onda boje kako će njihovo dijete zaostajati u razredu ako ga ne nauče pisati. To je možda istina, ali samo za koji dan ili tjedan jer djeca u toj dobi brzo uče i brzo nadoknađuju.
Još jedan aspekt djetetovog funkcioniranja bitan je za polazak u školu, a to je djetetova socijalizacija i emocionalno funkcioniranje. Roditelj koji poznaje svoje dijete relativno dobro može predvidjeti hoće li se ono prilagoditi na svoje vršnjake i učiteljicu. Djeci nekad pomaže da krenu u prvi razred s poznanikom ili prijateljem iz susjedstva ili vrtićke grupe. No ako to je ili nije slučaj, svakako bi dijete trebalo ohrabrivati da upoznaje nove vršnjake iz razreda jer će na taj način proširiti svoj krug prijatelja i bolje se osjećati prilikom dolaska u školu.
Za Večernji list napisao profesor psihologije Tomislav Goldin, psiholog OŠ Remete, Zagreb
Sve o povratku u školu čitajte u našem specijalu
