Kad bi jedan pas trebao predstaviti sve što hrvatski ovčari mogu i znaju, Miška bi bila pravi izbor. Agility, spasioci, poslušnost, napad i obrana, trikovi i, naravno, rad s ovcama. Sve to ona zna, može i hoće i u svojoj 14. godini. Njezina vlasnica, Zagrepčanka Tanja Janeš, otkriva nam kako je Miška stigla u njezin dom.
– Ta mala crna buhtla nije uopće bila u planu. Ali valjda to tako ide, najbolje stvari u životu nam se uvijek dogode kad ih najmanje očekujemo, zar ne? – ističe Tanja. Ma tko bi uopće želio hrvatskog ovčara, kaže. Ta kovrčava dlaka, nesnosno lajanje, pa još i stražnjica bez repa. Pas bez repa je kao nedovršeno djelo! Ne, nema šanse. Kriv je bio samo taj jedan pogled, u trenutku je srušio sve brane i sve su predrasude nestale samo tako, nošene bujicom osjećaja.
Kriva sjećanja
– Nekad mi se čini da se iz tih početaka našeg zajedničkog druženja sjećam posve krivih stvari. Možda su mi, kao osobi ludoj za radom sa psima, u sjećanju trebale ostati urezane njene prve naučene vježbice i lakoća kojom je shvaćala zadatke, ali ja se samo sjećam kako je fino mirisala kad sam je na putu kući držala u krilu, kao da nije imala nikakve veze s oronulim i prašnim dvorištem u kojem je tren prije trčkarala. I njenih neobično dugih brkova, zbog kojih je izgledala poput malog miša. I zbog kojih je odmah bilo sasvim jasno da se zove Miška – kaže Tanja i dodaje da ne zna koliko je tenisica i kutova tepiha izgrizla.
– Te su stvari, ako ih je i bilo, negdje odavno izblijedjele. Ali topline koju je isijavala spavajući sklupčana uz moj trbuh svake noći, toga se sjećam. I kako je svakog dana u uredu tražila da je dignem na stolac kako bi se omotala oko mojih leđa. Nijedna vožnja u autu nije prošla bez te male tople lopte u mome krilu. I to bi već bilo dovoljno da vam se netko uvuče u srce, ali Miška je uvijek davala svu sebe. Pa čak i tada, kad je bila dvomjesečno štene. Od prvog trena kad sam je uzela, Miška je uvijek bila uz mene, držeći me na oku i pomno prateći sve što radim. Nisu joj bili važni drugi psi i ljudi, naganjanje mačaka po kvartu, smetlarenje, nije činila ludorije tipične za mlade pse. S njom nije bilo natezanja, nagovaranja, dokazivanja, potkupljivanja, u njenu svijetu postojala sam samo ja – opisuje Tanja njihov odnos. S obzirom na to da je završila u rukama okorjele ljubiteljice kinoloških sportova, Miška je počela pratiti vlasnicu u njenim aktivnostima.
Rođena za taj svijet
– Snašla se poput ribe u vodi. Nadam se da neće zvučati kao pretjerivanje, ali ona je jednostavno bila rođena za taj svijet. Sve što sam ja zamislila, ona je učinila. I činila je to dobro! Bila je ludo brza i lako vodljiva u agilityju, imala super fokus i stil na poslušnosti, uživala je u traženju nestalih osoba i bila nevjerojatno uporna. U jedno popodne shvatila je bit okupljanja ovaca, u trenutku jednog mog lovačkog hira za nekoliko treninga naučila je pretraživati polja i donositi prepelice. Traženje po tragu, trikovi, donošenje svega i svačega, ništa joj nije bilo teško. Obožavala je trenirati obranu. Prožimali su me trnci dok sam gledala kako se taj 15-ak kila težak pas s neizrecivim guštom i brzinom baca na 5-6 puta težeg markiranta i u veličanstvenom ga skoku grabi za rukav – prenosi Tanja svoja iskustva i dodaje kako je u radu sa psima bitan tandem čovjeka i psa, bez dobre suradnje, razumijevanja i nadopunjavanja nikad ne funkcionira. U 11. godini Miška je pobijedila u mnogim disciplinama i bila ukupna pobjednica 1. radnog prvenstva hrvatskih ovčara - priznanje kvalitete i svestranosti na zalasku njene karijereU 12. godini u roku od nekoliko tjedana naučila je većinu stvari koje jedan rehabilitacijski pas treba znati da pomogne osobi s invaliditetom.
Tako mi je pomogla snimiti materijal za molbu za posao trenera pasa.
– U našem tandemu ja sam bila slabija karika. Možda zaista Miška nije bila sama zaslužna za sve, možda sam ipak i ja tu imala svoje prste. Možda sam i ja njoj nekako sjela, kao ona meni. Možda uz neku drugu Tanju ni Miška ne bi bila Miška, iako ne vjerujem. Uz psa poput nje čovjek bi se lako mogao umisliti i prozivati se velikim znalcem i trenerom, ali kad imate više pasa koji vas znaju spustiti na zemlju, postanete skromni. I još zahvalniji na postojanju psa poput Miške – ističe Tanja. Miška je krenula prema 14. godini, u kinološkim analima ostat će zapisani njezini uspjesi.
Nepovratno izgubljeno
– Hvata me panika što se nje, baš nje, uskoro više nitko neće sjećati. Već je sad ne poznaju, čak ni ti mladi ljudi koji se, možda jednako poput mene nekada, sada zaljubljuju u njene unuke. Drago mi je da će se djelić nje uvijek negdje provlačiti kroz njene potomke, ali mekoća njezina krzna, njezin miris, bijela točkica na nosu, njezina nježnost, strast i ono nevjerojatno razumijevanje koje izviruje iz njezinih očiju, to će biti izgubljeno, samo tako, nepovratno – nastavlja pomalo tužno. Da je ovo neki drugi svijet, kaže, možda bi Miška bila jedan od onih pasa kojima ljudi podižu spomenike. Ili bi bila filmska zvijezda, stajala rame uz rame s Lassie, Rin Tin Tinom i inspektorom Rexom, a mnoštvo bi je obožavalo i o njoj raspredalo bajkovite dogodovštine.
– Ali nije tako i njoj to nije važno. Nije joj bitno hoću li joj za rođendan ispeći pseću tortu, čestitati rođendan na fejsu i stalno joj tepati. Nisu joj bitne velike geste. Njoj su dovoljni moja tiha ljubav, moja blizina i moj osmijeh. A u mom srcu Miški je već odavno podignut spomenik. Stoji ondje još od onog prvog pogleda. Na njemu će zauvijek blistati riječi “Pola duše moje”, ne ispisane zlatnim slovima, zlato je krhko i lomi se, već onom neuhvatljivom bojom živahne iskre koja pleše u njezinim očima – kaže ponosna vlasnica.
Prekrasno. Lijepa prica o Miski i o tisucama drugih "Miski" koji tiho zive uz nas i daju nam ono najvrijednije...beskrajnu ljubav.