Mama, mama, idemo slagati kocke!, zavikala je četverogodišnja Mila baš dok je mama počela guliti tek skuhane krumpire. – Ne sada, dušo, moram skuhati ručak. Poslije ćemo se igrati! – obećala je mama preko ramena. Dovršila je ručak, potom Milu spremila na spavanje... Kocke više nitko nije spominjao. Primjer je to česte situacije u kojoj zbog životnog tempa i prekobrojnih obveza zanemarujemo dječju potrebu za igrom, pažnjom i maženjem. A ne bismo trebali. 

Može i odgoda 

Za razliku od želje, kojoj iz pedagoških razloga ne treba svaki put udovoljiti, dječju potrebu za igrom, nježnošću i maženjem iznimno je važno zadovoljiti jer je to zadovoljenje ključno u razvoju djeteta u normalnu, psihički zrelu osobu, upozorava Tatjana Gjurković, psihologinja iz centra Proventus. 

Ondje s Jelenom Vrsaljko, psihoterapeutkinjom i socijalnom radnicom, održava radionice “U ritmu djeteta” na kojima se poučava kako prepoznati potrebe svoga djeteta, razlikovati ih od želja te razvijati roditeljski odnos ljubavlju i razumijevanjem, a ne pravilima i predrasudama. 

– Potrebu djeteta važno je zadovoljiti, makar s odgodom. Primjerice, završimo ručak i predložimo: a sad slažimo kocke. Ako djetetu kažemo da pričeka i da ćemo se poslije zajedno poigrati, i tako doista svaki put postupimo, postići ćemo zajednički ritam razumijevanja i ono će naučiti odgoditi potrebu – objašnjava T. Gjurković. To će pridonijeti stabilnoj strukturi ličnosti u kasnijoj djetetovoj životnoj dobi, dodaje, jer sada ga odgajamo za zrelu osobu budućnosti koja može ostvariti kvalitetne odnose s bliskim osobama u životu. S druge strane, ako mališan ima već 50-ak Gormita, a želi ih još, to bi se moglo okvalificirati kao želja kojoj nije nužno udovoljiti. Potrebno je mnogo suptilnosti u svakoj, pa i naizgled banalnoj situaciji, da bismo procijenili osjećaje i potrebe svoga djeteta. 

Cmizdrava curica 

Primjerice, na radionici je bila i mama čija bi se petogodišnjakinja rasplakala zbog svake sitnice, čim bi nešto poželjela, umjesto da jasno artikulira što želi. Mala je plačem dobivala sve. 

– Mama je morala osvijestiti da je osjetljiva na djevojčičinu tugu i potom u sljedećoj situaciji ostati pri svojim granicama, zatomiti osjećaj tuge znajući da će malena prestati plačem zahtijevati stvari i s vremenom naučiti čuti “ne”, objašnjava naša sugovornica. Odrasla osoba treba raditi na sebi, ako osvijestimo svoje osjećaje i misli, naučit ćemo reagirati na drukčiji način i postići nov, kvalitetniji obrazac ponašanja. 

Na radionicama se koriste i videoisječci koje polaznici sami snime pa onda iz tih naizgled banalnih svakodnevnih situacija druženja s djecom zajedno sa stručnjacima iščitavaju kakvu su poruku prenijeli svojoj djeci i što iz nje proizlazi.