Često hodajući gradom, vidim ljude u dobi djedova i baka, kako namršteni i šutljivi koračaju gradom jedno uz drugo. Ali isto tako često vidim i one koji se, sijedim glavama i otežanu hodu unatoč, drže za ruke i razgovaraju, upadaju jedno drugomu u riječ, smiju se kao djeca i tako koračaju ulicom, kao što su vjerojatno koračali cijeli život...

Tako promišlja prof. dr. Mirjana Krizmanić, umirovljena psihologinja i autorica bestselera “Tkanje života” i “Život s različitima”. Čini se da će rekordnu nakladu postići i s trećom knjigom “U ljubavi i bez nje” (u izdanju Profila) u kojoj se dohvatila vječne teme, ljubavi, koja u ovim bremenitim vremenima prolazi kroz brojna iskušenja. Analizirajući sve vrste bliskih međuljudskih odnosa, nova knjiga secira prijateljske, ljubavne i preljubničke veze, baveći se postojanošću i prolaznošću naših privrženosti. Doista, postoje li sretni i trajni brakovi i veze?

Život u lojalnosti

Profesorica Krizmanić tvrdi da nije točno kako više nema tradicionalnih ili dobrih brakova kao što nas u to uvjeravaju neke kolumnistice i kolumnisti. Ima ih posvuda oko nas, ali o njima ništa ne znamo i ništa ne čujemo. Oni žive svoj život u skladu s vrijednosnim sustavom koji su prihvatili od roditelja, tako odgajaju i svoju djecu, strpljivo podnose životne nedaće, raduju se sretnim trenucima i samozatajno žive svoje živote u uzajamnoj lojalnosti.

Daleko od toga da nemaju problema, možda se i njima ugasio početni žar, ali oni to ne smatraju smakom svijeta ni opravdanjem za vlastite nepodopštine. Postoje, unatoč svemu što se piše i govori, i muškarci koji su cijeli život vjerni svojoj ženi – ne samo zbog puka obećanja da će to biti, već zbog kvalitete odnosa u kojem dvoje ljudi izvan njega ne traže druge ljude za razgovor, ljubav ili seks.

Emocije bismo uvijek trebali smatrati posebnim darom. Ali čak i kad takve emocije više ne želimo primati ili s nekim dijeliti, čak bi se i tada trebalo uljudno rastati. Iako smo svi skloni vjerovati u vlastitu osjetljivost i zanemarivati osjetljivost drugih ljudi, svatko tko nam je ikada, makar i na trenutak uljepšao život, zaslužuje da se s njim ili njom rastanemo bez bijesa i vike, bez okrivljavanja i optuživanja. Dobri običaji traže da o ljudima koji su otišli s ovog svijeta ne govorimo ništa loše. Bilo bi sasvim u redu primijeniti ih i na one koji odlaze iz naših života.

Bol, patnja, osamljenost

Možda pisana riječ ne može ništa promijeniti i nikoga zaštititi od prijatelja koji bi nas mogli povrijediti ili partnera koji bi nas mogao ostaviti, ali razmišljanja o onome što činimo, o odlukama koje donosimo i posljedicama koje one mogu imati i za nas i za druge ljude mogu nas odvratiti od nekih putova na kraju kojih nas gotovo uvijek čeka bol, patnja i osamljenost. Ova bi knjiga svakoga od nas trebala potaknuti na takva razmišljanja.