Još kao malena djevojčica znala je da će postati arhitektica.
Stalno je nešto crtala, slikala, izlagala na raznim izložbama. Ništa čudno, s obzirom na to da su joj oba roditelja bila arhitekti, a bliska je bila i s djedom, poznatim kiparom Vojinom Bakićem.
Odrastala na Ravnicama
Logično, životni je put Vjeru Bakić odveo na zagrebački Arhitektonski fakultet, a potom na prestižni ETH u Zürichu, gdje je upoznala i budućeg supruga Matthiasa Kulstrunka. Pri kraju studija odlučili su se natjecati za projekt gradnje bazena na Sveticama. Živjeli su tada još u Švicarskoj. No, imali su dobre predispozicije. Jer Vjera Bakić znala je lokaciju budućeg bazena do najsitnijeg detalja.
– Djetinjstvo sam provela na Ravnicama i kupala se u starom bazenu koji je nekada stajao na mjestu sadašnjeg kompleksa. Bilo je to legendarno kupalište Zagrepčana, u istom rangu kao i ono na rijeci Savi. Bio je otvorenog tipa. A s prijateljicama sam se igrala i skrivača između betonskih Dinamovih tribina – prisjeća se Vjera Bakić.
Njihov projekt izabran je kao najbolji među njih 40, iako su se natjecali puno iskusniji zagrebački arhitekti poput Miroslava Genga, Vinka Penezića i Krešimira Rogine. Najveći i najznačajniji sportsko-rekreacijski objekt koji je lani niknuo u metropoli tako je postao prva velika realizacija njegovih autora.
– Stari bazen projektirao je 1965. godine Franjo Bahovac, a koristio se samo ljeti jer se voda nije grijala. Autor je bazen postavio u okolinu kako bi posjetitelji osjetili prisutnost obližnje maksimirske šume. Željeli smo prostoru dati istu funkciju, a konzultirali smo se s 30 različitih stručnjaka dok smo projekt izrađivali – ističe Vjera Bakić dodajući da su program zatvorenog bazena željeli dopuniti i drugim sadržajima te prostoru dati dodatnu vrijednost. Iako je glavna zvijezda kompleksa olimpijski bazen dug 50 metara, širok 25, a dubok 2,20 metara, na krovnu terasu postavili su teren za mali nogomet i badminton, zamislili su i vanjsko vodeno igralište prepuno vodoskoka, a građani mogu na otvorenom igrati i stolni tenis te odbojku na pijesku. Izazov je bio, kaže Vjera Bakić, projektirati zatvoreni kompleks bazena na jednoj od najstarijih zagrebačkih lokacija uz koju se vežu počeci organiziranog sporta i rekreacije.
– Kada se bazen otvorio na Dan grada prošle godine, omogućeno je besplatno kupanje dva dana. Ta smo dva dana Matthias i ja non-stop bili na bazenu. Radovalo nas je da su ljudi prihvatili i konzumiraju te sadržaje upravo onako kako smo ih zamislili – ističe Vjera Bakić.
Dvaput tjedno na plivanje
Projekt su nadzirali tijekom gradnje, no tek kad su ušli u uglancani kompleks nakon otvaranja, shvatili su koliko su promijenili urbanističku sliku tog dijela Zagreba.
– Na to smo ponosni. Taj nas je projekt pogurao u smjeru samostalnog rada, pa smo u Zagrebu osnovali vlastiti ured – ističe Vjera Bakić, iako, dodaje, još nisu odlučili hoće li im to biti stalno prebivalište. Ona predaje i na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, a Matthias Kulstrunk na fakultetu u Zürichu, pa žive praktički na dvije adrese. A Vjera je ondje upisala i doktorat. Matthias se pak snašao s hrvatskim i već ga poprilično dobro govori. I dalje prate “život” bazena, vodeći dvaput tjedno stariju od dvije kćeri na plivanje, a projekt je u međuvremenu nominiran za najprestižniju europsku arhitektonsku nagradu “Mies Van der Rohe Award 2017”. Prijavljeno je 365 radova iz cijele Europe, a koji je najbolji bit će objavljeno u travnju.
Bitno da su jako razmišljali o sportašima..... Malo su zaboravili kabine za presvlačenje. Naime, postoje samo kabine za građanstvo koje plaća ulaz, a za djecu koja svakodnevno tamo treniraju, 6 dana u tjednu nema kabina za presvlačenje i spremanje osobnihih svari. Ups, malo su se arhitekti zabunili....