Dok ga je snimala, nije ni sanjala da će film "Tko pjeva zlo ne misli" postati toliko popularan, a uloga Ane Šafranek obilježiti joj život. No Mirjana Bohanec-Vidović, osim u onoj glumačkoj, uspješno se snašla u još dvije uloge – u diplomaciji je hrvatsku kulturu zastupala u Beču i Hamburgu, dok je njena prva ljubav ostala opera. U zagrebačkoj Operi provela je 27 godina unatoč tome što su joj stalni angažman nudili i u Beču i u Salzburgu, gdje se usavršavala.
Kako biste opisali svoje djetinjstvo?
Rodila sam se u Preradovićevoj, ali smo se vrlo brzo, 1945., preselili u Tomašićevu ulicu. To je ulica mog djetinjstva. Dio djetinjstva bio je vrlo težak, odrastala sam sama s mamom, otac je 1945. nestao i nikad nismo saznali gdje je. To je tužniji dio života. Tada mi je najveća želja bila sendvič sa šunkom, što mojim unucima zvuči nevjerojatno. Darovi su se davali za Božić i Uskrs, obično je to bilo nešto od garderobe što je bilo neophodno. Imala sam jednu haljinu za školu, kutu i jednu haljinu za van. Kako u to vrijeme nismo imali igračaka, puno smo se družili na ulici. U mojoj kući u dvorištu je bila garaža na kojoj smo radili predstave. Druženje je toliko ostalo svima u sjećanju da smo se mi "tomašićevci" godinama sastajali nakon što smo se odselili.
Kako ste baš vi postali Ana Šafranek?
Krešo Golik tražio je glumicu koja može pjevati. Imao je dosta proba, ali nije bio zadovoljan. Njegov kompozitor glazbe Živan Cvitković, koji me je poznavao iz teatra, preporučio me. Tako smo se našli u kavani Korzo. Pričali smo skoro dva sata i na kraju je samo rekao – što se mene tiče, vi ste ulogu dobili. Moj uspjeh na filmu mogu zahvaliti Kreši Goliku, geniju od režisera, koji bi, da je živio u Americi, sigurno bio oskarovac. Uspio je još prije snimanja među nama stvoriti odličnu atmosferu. Radio je s nama čitajuće probe, za stolom, tako da smo se postupno uživljavali u uloge. Svi smo se sprijateljili i nakon završetka filma još smo se godinama sastajali.
Film je postigao i uspjeh u inozemstvu...
Kad je film izašao, smatralo se da je to film isključivo za zagrebačku publiku, no dobivali smo pohvale iz svih dijelova svijeta gdje se prikazivao, od Japana do Indije. Pričali su mi da se publika u New Delhiju dizala se na noge na premijeri filma. Jednom nam je na gostovanju u Londonu jedan Englez rekao da je to tako dobar internacionalni film da bismo ga mogli pokazivati u cijeloj Engleskoj i svi bi ga razumjeli. Kažu da je sličan način života i druženja postojao i kod njih u to doba.
Kako biste opisali lik Ane?
To je žena okovana običajima toga doba koja je u duši široka osoba, ali to nije mogla izraziti, već je živjela u četiri zida s obitelji. Njenu maštu u sasvim drugom smjeru razvio je čovjek koji joj je pružio nešto što ona do tada nije poznavala. No bila je svjesna veza koje ju vežu za taj način života. Ona i danas živi u mnogim ženama.
Čega se sjećate sa snimanja?
Bilo je to nekoliko mjeseci ozbiljnog rada. U sjećanju mi je ostao mali Perica, koji bi, u pauzi od snimanja, sjedio u kutu i jeo sendviče koje mu je mama napravila za taj dan. Volio je puno papati, pa bi svaki dan dolazio s punom najlon-vrećicom sendviča. U posebnom sjećanju mi je ostalo i snimanje u maksimirskom paviljonu, simbolu Zagreba. Žao mi je da on ne živi i danas.
Koliko vas često zaustavljaju na ulici?
Uvijek se iznova iznenadim kad me zaustave, pogotovo mladi ljudi. Ovo ljeto pobjegla sam na Sljeme i susrela jednu obitelj iz Kanade koja mi je ispričala kako svake godine za Božić poslije ručka gledaju film, to im je obiteljska tradicija. Kuhar hotela u kojem smo odsjeli donio mi je i tanjur pun štrudla jer me prepoznao. Masa mladih, koji vole taj film, kaže isto – u kući se znamo zezati i razgovarati u dijalozima iz filma, primjenjivim u svakodnevnom životu. Prijatelji mi kažu da i danas, kad se naljute na svoje supruge, znaju reći: "Nisi puno vredna, ali vređati te ne dam."
Koliko je različit Zagreb od onoga koji pamtite iz mladosti?
Razlika je u brojnosti ljudi i automobila. No ipak se gleda na očuvanje starina. Veseli me što su se počele uređivati fasade zgrada. Toliko prekrasnih zgrada i palača imamo u centru grada, a kad jedna oživi, mnogi je tek tada počnu primjećivati. Lijepo je i kad se nastoje očuvati naši parkovi. Vrlo je lijepa Lenucijeva potkova, kao i park na Krešimirovu trgu, gdje živim.
Koji dio grada vam je najdraži?
Moj kvart. Očito mi je suđen, s obzirom na to da u tom krugu živim od djetinjstva.
Naša glumačka legenda. Bravo.