Kao što slika kistom, tako Antun Mateš u svojoj knjizi "Šezdesete u Zagrebu" vrlo vješto i upečatljivo riječima oslikava život u našemu gradu od svoga djetinjstva u poslijeratnim godinama do kraja šezdesetih godina kada je diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi Miljenka Stančića.
– Naša generacija rođena 1945. naužila se, ako ničega, onda gladi. Prvu šnitu bijeloga kruha kušao sam 1946. jer se do tada mogao kupiti samo crni kruh ili bi mati sama ispekla kruh, ali opet od crnog brašna. Danas bi nutricionisti kazali kako je to bilo zdravo. Kasnije, tih šezdesetih godina, o kojima pišem, već se trpeza pomalo obogatila, ali još je često krulilo po utrobi. Obični građansko-radnički jelovnik sastojao se od doručka s mješavinom kavovina Divke i Kneippa s malo mlijeka i udrobljenim crnim kruhom.
Za objed ajnpren ili paradajz juha s rezancima ili žličnjakima, tj. noklicama, pa cušpajzi od kelja, ričeta, poriluka, graha sa zeljem ili repom. Jela od tijesta – kao krpice sa zeljem ili krumpirom, pa apšmalcane mahune i šufundle s prezlima, kuhane tačkrle, knedli s pekmezom i krumpir na više načina – također su bili važni obroci. Zimi se jela hladetina, a meso peradi ili svinjetina samo nedjeljom i praznikom – opisuje zagrebački jelovnik šezdesetih godina Antun Mateš.
Tih godina Zagreb je imao oko 20 kinodvorana. U centru grada Balkan, Zagreb, Kinoteku u Ilici, pa kinodvorane Central, Kozara, Lika, Sloboda, Opatija, Studenski centar, a prema rubovima istočnog dijela grada bili su Studio, Partizan, Mosor, zapada Triglav i Kalnik, a u Dubravi Brastvo i Trnju Romanija. Zagreb je imao i dvije ljetne pozornice – kina Lika i Tuškanac.
– Moja kina koja su mi bila dostupna i pješice bila su u Dubravi – kino Bratstvo, i na Volovčici Dom kulture, u kojemu sam prvi put gledao dugo vremena moj najdraži film Sedam samuraja. Bio sam pod paskom starijega brata pa me mama nije puštala samog nego s njim, a njega sam jedva nagovarao da idemo u kino.
On je bio kao i većina mladeži sklon vesternima i kostimiranim filmovima tipa Ivanhoe, Robin Hood, Plamen i strijela, ili gusarskom kao Crveni gusar ili Protiv svih zastava. Ispred kinodvorana ordinirali su preprodavači karata i onda su ih njihovi brojni pomoćnici prodavali po višestruko uvećanim cijenama. U prvo vrijeme ulaznice su bile odvojene, jedna se zvala kupon, a druga je imala broj reda i sjedala. Kad se naslagalo više karata u ruci, onda se navrh postavio kupon ispravno namješten tako da biljetar otkine dio kupona, ali ispod su ostali poredani kuponi bili stavljeni naopako tako da su, iako malo potkresani, vrijedili i za druge predstave. Te fališne kupone zvali su divljaci – opisuje Mateš svoje doživljaje iz zagrebačkih kina.
Šezdesetih godina prošloga stoljeća u Zagrebu nije bilo problema s parkiranjem. Promet vozila, kaže Mateš, bio je vrlo rijedak u Zagrebu jer su automobili privatnim osobama bili gotovo nedostižni.
– Ni semafori nisu bili pravilo, zbog čega su milicajci prvo stajali na križanjima ulica na malo povišenim drvenim okruglim postoljima, a na rukama od pesnica do lakata imali su bijele navlake i okretali se prema smjeru odakle je dolazilo pokoje rijetko vozilo. Nešto poslije, dolaskom prvih semafora, ručno su regulirali promet iz nekih čudnih, gljivama nalik natkrivenih čahura.
Još su po gradu vozile konjske zaprege običnih terenih kola, a ispred Glavnog kolodvora ordinirali su služnici, nosači i prijevoznici s ručnim kolima na dva kotača, koji su razvozili dolazećim putnicima prtljagu. Tramvaji su bili onda kao i danas jedino prijevozno sredstvo dostupno svima onima koji, jasno, imaju kartu – opisao je Mateš promet u glavnom gradu.
>>Šezdesete u Zagrebu: Ovako je izgledalo okretište tramvaja kod Svetica i Ekonomskog fakulteta
To su bila ta "divna socijalisticka vremena" U Zagrebu je pedesetih pa sve do sredine 60tih vladala oskudica hrane reklo bi se tenko smo k*enjali. Zahvaljujuci ukradenom vocu iz vocnjaka po obroncima nekako smo prezivjeli. Ali bogme je krurilo. Cajaj od bazge i lipe malo secera i puno starog kruha udrobljenog bili su cesti obroci. Bila je dobra i agacija koju smo doslovno brstili. To su bile te "zlatne godine" godine teske sirotinje i pranja mozga. Oni koji tvrde suprotno lazu ili su bili djeca podobnih partijaca. No obitelj nam je dala snagu i vjeru da izdrzimo i da to veliko zlo posaljemo u povijest. Tako smo mislili do 99. kad se ZLO opet diglo na straznje noge.