Baš je tu večer imao jaku glavobolju. Legao je u krevet oko 22 sata, no nije mogao zaspati. Usred noći zazvonio mu je telefon. U slušalicu su mu vikali: “Brzo, dođi na teren, moraš nam pomoći”. Nikada, kaže, nije odbio poziv, ali ih je tu večer zamolio mogu li ikako bez njega jer se ne osjeća dobro. Samo su mu odgovorili: “Morate, mnogo je mrtvih”.
Stravični prizori
Kriminalistički tehničar Ljubomir Gudelj te je kobne večeri 30. kolovoza 1974. godine oko ponoći došao na Glavni kolodvor. Imao je što vidjeti. Tračnice su bile prekrivene krvlju.
Posvuda su bili razbacani dijelovi tijela, a spasilačke su ekipe, kaže, skupljale ruke i noge u vreće. Izvanredni međunarodni vlak koji je vozio na relaciji Atena – Zagreb – Dortmund, naime, zbog prevelike se brzine nije uspio zadržati na tračnicama u zavoju ispred Glavnog kolodvora. Vagoni su ostali razasuti i prevrnuti po čitavome kolodvorskom području.
Mjesto događaja prvo se obiđe s džepovima u rukama – glavno je pravilo struke, kaže Gudelj, pa je usred mraka, uz pokoju ručnu svjetiljku jer nije bilo struje, najprije pregledao cijeli teren.
Prizori su, ističe, bili stravični.
– Nismo na početku uopće znali koliko je bilo putnika. Toliko mrtvih na jednome mjestu nikada nisam vidio. Neke su trebali izvlačiti iz vagona pa je u pomoć stigla i vojska. Dok sam obilazio teren, čuo sam jaukanje preživjelih i teško ozlijeđenih. Ja sam pomagao identificirati žrtve – prisjeća se umirovljeni kriminalistički tehničar Gudelj kobne željezničke nesreće koja se dogodila prije točno 40 godina i slovi za najgoru koja se dogodila u Zagrebu, ali i jednu od najtežih u Europi.
Poginulo je 167 ljudi, a 90 putnika preživjelo je zadobivši teže i lakše ozljede, dok ih je jedan dio ostao neidentificiran. Poginule osobe zajedno su pokopane u grobnicu na Mirogoju.
Danima sanjao nesreću
Bio je to pravi krš, dodaje 89-godišnji Gudelj, koji je u svojoj dugogodišnjoj karijeri odradio mnogo očevida.
– U vlaku je bilo i stranih državljana. Neki su se vraćali s godišnjih odmora, a neki su išli na posao. Na stajalištu u Slavonskom Brodu ušlo je pedesetak putnika. Među njima je bila i nastavnica koja je mojoj djeci predavala u osnovnoj školi u Varšavskoj ulici. Jedan prst koji sam pronašao bio je njezin. Identificirao sam je uz pomoć otiska – kaže Gudelj dodajući kako je nesreću čak i sanjao danima poslije.
Prema informacijama HŽ Infrastruktura, vlak je te kobne večeri prije 40 godina u zavoj ušao brzinom od oko 100 kilometara na sat, iako je dopuštena brzina bila upola manja, što je izazvalo oštećenja na vagonima i uzrokovalo njihovo prevrtanje.
Zbog toga su odgovornost za nesreću snosili strojovođa Nikola Knežević, koji je osuđen na petnaest godina zatvora, i njegov pomoćnik Stjepan Varga, osuđen na osam godina zatvora, iako je ustanovljeno da su radili čak 45 sati u komadu.
Prema Pravilniku o radnom vremenu, danas radno vrijeme strojovođe koji upravlja putničkim vlakom u jednoj smjeni ne smije trajati dulje od 10 sati, a neprekidno u jednoj smjeni dulje od šest sati.
Lokomotiva “vlaka smrti” nalazi se i u fundusu Hrvatskoga željezničkog muzeja.
>> Zagreb bio zavijen u crno: 19 ljudi u smrt odvezao tramvaj
Sjećam se te nesreće. Ondašnje novine donosile su uglavnom službene izjave o nesreći ili opise ljudskih tragedija. O pozadini nesreće nije se tada gotovo ni pisalo.Navodno su drugi strojovođe stali uz svoje kolege sa tvrdnjom da takav vlak uz te uvjete i u toj brzini (100 km) bez ikakvih problema je trebao ući na kolosjek Glavnog kolodvora. Ili o tome da su tako dugo bili na dužnosti-to nismo mogli pročitati,Barem ne do suđenja. Tada je kružio i "crnjak"- Spiker na Glavnom kolodvoru u zagrebu objavljuje da međunarodni vlak Atena-Zagreb-Dortmund upravo stiže na prvi,drugi , treći i četvrti kolosjek.