Željko Reiner u dnevnoj politici najčešće je onaj koji uime HDZ-a juriša na SDP, komentira sve aktualnosti, pa ponekad ga je i previše. S druge strane, riječ je o liječniku iza kojeg je bogata karijera, akademiku, citiranom znanstveniku. Odmaknuli smo se od dnevne politike, iako je nismo posve izbjegli, pa je Reiner progovorio o počecima karijere, svojoj obitelji, odnosu s Tuđmanom... On je i koordinator HDZ-a za prvu izbornu jedinicu i nastoji srušiti, kaže, SDP-ovu stigmu da HDZ nije stranka intelektualaca i da ne odgovara mentalitetu Zagrepčana...
Za posjeta Srebrenici, na obilježavanju genocida, primijetila sam da ste se zadržali u razgovoru s Billom Clintonom, bivšim američkim predsjednikom. Poznajete se?
Upoznali smo se devedesetih godina kada sam prvo bio zamjenik, pa onda ministar zdravstva. Iskoristili smo trenutak susreta da evociramo uspomene na to vrijeme otprije 20-ak godina.
Jeste li Clintona pobliže upoznali ili je to bilo protokolarno upoznavanje?
Tada je to bilo poglavito protokolarnog karaktera. Ali budući da sam svojedobno živio u SAD-u, imali smo i drugih tema za razgovor. Sad smo iskoristili priliku da se prisjetimo tih dana.
Njegova supruga Hillary kandidirat će se za predsjednicu Amerike.
Ona je to nedavno najavila.
Kako vam se ona čini, jeste li i nju možda upoznali?
Uistinu, samo površno. Ali i ta kandidatura je još u ranoj fazi. Demokrati će tek imati svoju konvenciju i ona tek mora postati službena kandidatkinja Demokratske stranke za predsjednicu Amerike. Stjecajem okolnosti, imam vrlo dobre poznanike i prijatelje i u Kongresu i u Senatu SAD-a. Kada sam zadnji put bio pozvan na molitveni doručak predsjednika Obame, susreo sam se i s Nancy Pelosi, predsjednicom kluba demokrata u Kongresu i sa Steveom Scaliseom, predsjednikom kluba republikanaca u Kongresu. I ja osobno i HDZ održavamo dobre odnose s obje te stranke u SAD-u.
Kažete da ste svojevremeno živjeli u Americi. Kada je to točno bilo?
Nakon što sam doktorirao, otišao sam u SAD sredinom 80-ih godina, na postdoktorski studij. Tamo sam se pretežito bavio temeljnim znanstvenim istraživanjima jer su mogućnosti takvog znanstvenog rada u Hrvatskoj bile jako ograničene.
Kako vam se iz perspektive mladog čovjeka tada činila Amerika budući da ste došli iz jugoslavenskog socijalizma i komunizma?
Imao sam sreću da sam i kao vrlo mlad dosta putovao, pa mi to nije bila prevelika razlika. Nakon završetka studija radio sam u Švedskoj, pa u Italiji, a neko vrijeme radio sam i u Hamburgu u Njemačkoj. Tamo sam napravio doktorat, no doktorirao sam u Zagrebu. U Ameriku sam prvo otišao sam, a onda mi se pridružila i supruga sa sinom. Tada su u Hrvatskoj prilike bile vrlo loše, pa smo vrlo ozbiljno razmišljali da ostanemo u SAD-u jer sam, nakon određenih otkrića koja sam objavio, dobio nekoliko vrlo primamljivih ponuda.
U kojem ste gradu točno bili?
U Oklahoma Cityju. S turističkog aspekta to nije poznat grad, ali tada je to bilo jedno od tri najjačih središta u SAD-u, a to je značilo i u svijetu, za istraživanje masnoća u krvi, čime sam se bavio. Unatoč ponudama za ostanak u SAD-u, ipak je prevladala kombinacija emocionalnih i rodoljubnih razloga, pa smo se vratili u Hrvatsku iako je materijalno i u svakom drugom smislu Amerika bila bolja opcija. Kada sam se vratio, pozvan sam da budem šef Klinike za patofiziologiju na Rebru. Posliej sam postao predstojnik Klinike za unutarnje bolesti i nastavio karijeru u Hrvatskoj.
Vaša su karijera i obrazovanje impresivni, putovali ste i usavršavali ste se vani, bili ste najmlađi akademik. Koliko su vam u tome pomogli roditelji, iz kakve obitelji dolazite?
Moram priznati da sam bio u prednosti pred mnogim kolegama jer sam interes za znanost ponio od kuće. Moj pokojni otac, koji je nažalost mlad umro, bio je sveučilišni profesor i predstojnik Interne klinike u Vinogradskoj bolnici. Moja pokojna majka bila je sveučilišna profesorica pedijatrica i predstojnica klinike u Vinogradskoj. Roditelji su bili protiv toga da studiram medicinu jer su mi govorili da je to jako zahtjevan posao. Dežurstva, nema radnog vremena, stres... pa su me odgovarali, ali bio sam uporan i nije mi žao. U početku sam se mislio baviti laboratorijskim istraživanjima, što sam nakon diplomiranja i radio, ali na kraju je prevladala ljubav za kliničku medicinu. Neopisiv je osjećaj kad možeš pomoći bolesnom čovjeku.
Kako se liječnici nose upravo s činjenicom da će neki pacijenti i umrijeti? Čovjek se sigurno veže za pacijenta...
Nema tog iskustva i nema tih godina rada koji vas mogu učiniti neosjetljivim na to. To je uvijek teško jer je smisao našeg posla borba protiv smrti i bolesti. Često uspijete pobijediti, ali nerijetko i ne uspijete. Svaki taj događaj ostavi emocionalni trag. Ako ne ostavi traga, onda naprosto nisi dobar liječnik. Bez empatije prema pacijentu, ma kako veliki stručnjak bio, ma kako odlično znao medicinu, ne možeš biti dobar liječnik.
Ima li liječnika koji su baš bez empatije? Je li to moguće, ipak je riječ o ljudima i ljudskim životima.
Svaki bolesni čovjek trpi, a čak i kad neka bolest nije jako ozbiljna, za bolesnika je najveća i najvažnija. To svaki liječnik mora razumjeti i pokušati mu pomoći. Ne samo dajući mu tablete ili infuziju, daleko važniji je ljudski moment. On itekako pomaže liječenju. Psihološka komponenta vrlo je važna, a objavljen je cijeli niz istraživanja koja su to objasnila biokemijskim i inim mehanizmima.
Spomenuli ste da ste bili i u Švedskoj, tamo ste i upoznali švedskog kralja?
Da, kao mladi liječnik nakon faksa, imao sam prilike kratko raditi u Stockholmu u jednoj bolnici koja više ne postoji. Bila je točno preko puta Gradske vijećnice, i u tom se trenutku selila, u Huddinge, tada najmoderniju bolnicu u Europi. Zato sam prešao u Sodersjukhuset – Južnu bolnicu gdje sam se bavio kliničkim znanstvenim istraživanjima. U jednoj prigodi upoznao sam tada mladog švedskog kralja. Sjećam se da smo razgovarali o toj novoj bolnici. On je bio oduševljen jer je bila vrhunski opremljena, a meni je djelovala sterilno i hladno pa sam bio pomalo kritičan. On se silno začudio da se ja – netko iz Hrvatske, nisam previše divio. Dugo smo razgovarali o tome. Kada je kralj s kraljicom bio u prvom službenom posjetu Hrvatskoj, prije dvije godine, vidjeli smo se protokolarno i u razgovoru podsjetili tog vremena i susreta.
Idu li vaša djeca vašim stopama, studiraju li medicinu ili?
Iako je i moja supruga liječnica, profesorica oftalmologije, moja djeca su krenula drugim putem. Sin mi je pravnik, asistent na Pravnom fakultetu, upravo dovršava doktorski studij. Silno sam ponosan na njega jer je odličan, sve polaže s pet, bavi se znanošću. Kći ima 18 godina, i na nju sam jako ponosan, odličan je đak. Završila je treći razred gimnazije. No ni nju ne zanima medicina. Vjerojatno vide koliko mene i supruge nema doma.
Pa baš sam to htjela reći...
Evo, moja supruga je danas dežurna, otišla je jučer na posao i doći će danas poslijepodne kući.
Uz veliku karijeru u medicini, još se bavite i politikom. Otkud tolika ljubav liječnika prema politici, ne mogu odoljeti tom zovu?
Postoje različiti razlozi, no točno je da je devedesetih godina dosta liječnika ušlo u politiku. Kad se to pokuša analizirati, shvati se da smo svi mi ušli u politiku zbog rata. Početkom agresije na Hrvatsku, liječnici su bili najspremniji, i prvi su odgovorili, u smislu organizacije medicinske skrbi. Za razliku od mnogih drugih struka, u bivšem sustavu mogli ste u medicini znanstveno i stručno napredovati dosta visoko, a da niste bili član Partije.
U to se Partija nije miješala?
Na sreću, uglavnom nije. Doduše, niste mogli biti ravnatelj bolnice ili dekan fakulteta, no to me nije zanimalo. Iako nisam bio partijac, postao sam redoviti profesor, i to vrlo mlad. Magistrirao sam u 25., a doktorirao u 29. Redoviti profesor postao sam s nepunih 35, što je za tadašnje prilike bilo vrlo rano. Bilo je gotovo nemoguće takvu karijeru napraviti u drugim sferama života, gdje se u pravilu za karijeru zahtijevalo članstvo u Partiji. Evo, i Andrija Hebrang, koji je bio sin neprijatelja režima, također je postao profesor u tom sustavu jer je bio vrhunski stručnjak. Također, mi liječnici smo svi bili spremni gubiti noći, biti dežurni, navikli na stres. Većina drugih struka nisu nudila takva iskustva.
Navikli smo poštovati hijerarhiju, ali opet moramo imati samoinicijativnost i odlučivati sami kad smo s pacijentom, i to ponekad u roku od minute. U ostalim strukama se za mišljenje moralo pitati Komitet. To su sve razlozi zašto smo tada bili spremniji od ostalih i zašto smo neki, kroz rat, iskristalizirali da želimo u politiku i tako doprinijeti stvaranju nove države. U Glavnom sanitetskom stožeru bio sam pomoćnik zapovjednika i puno surađivao s ministrom Hebrangom. U jednom trenutku me pozvao da mu budem zamjenik. Prihvatio sam, no uz dogovor da to budem godinu dana. Onda se ta godina produljila na nekoliko. Govorio sam da nikad ne bih bio ministar, pa sam ipak na poziv dr. Tuđmana postao ministar, no dogovorili smo da ću to biti samo do sljedećih izbora, a da se onda želim iz politike vratiti potpuno u struku i znanost. Tuđman je prihvatio moj uvjet da dva dana u tjednu radim u bolnici. Valjda sam bio jedini ministar koji je redovito pregledavao ambulantne pacijente i obavljao vizite, to se tada moglo i nije se smatralo sukobom interesa. Nakon smrti dr. Tuđmana i izbora koje je HDZ izgubio, bio sam izvan nacionalne politike 10-ak godina.
Ostali ste cijelo vrijeme u HDZ-u?
Da, samo nisam bio aktivan na nacionalnoj razini. Prije tri i pol godina izabran sam u Sabor na listi HDZ-a.
Kako pamtite Tuđmana iz tog doba, kako ga danas ocjenjujete? SDP predlaže da se Zračna luka Zagreb nazove po njemu.
To je vrhunac dvoličnosti. Svi dobro znamo što su oni govorili o Tuđmanu. On je za njih i njihove glasnogovornike u medijima bio diktator, operetni general... A sad uoči izbora rade potpuni zaokret računajući zadobiti simpatije dijela birača. Ali građani nisu tako naivni. Ne možete godinama govoriti jedno, a onda, samo zato jer vam je to savjetovao američki PR savjetnik kojeg masno plaćate, nešto sasvim suprotno.
Tuđmana pamtite i iz razdoblja kad se razbolio. Njegova bolest se tada skrivala, što sigurno prema javnosti nije bilo pošteno?
Pamtim ga kao povijesnu osobu s kojom sam imao čast surađivati. Kako vrijeme odmiče i kako strasti onih koji su na njega bili ljubomorni, posebice njegovi vršnjaci, blijede, pravo značenje Tuđmana sve više postaje vidljivo. Tko objektivno procjenjuje njegovu ulogu u hrvatskoj povijesti, ne može zanijekati njegovu ključnu ulogu u stvaranju neovisne demokratske Hrvatske. Mnoge njegove poteze, mi mlađi nismo tada ni shvaćali u potpunosti. Znam da sam i ja ponekad mislio "pa zašto neki potez nije napravio prije, odlučnije", ali tek protokom vremena vidjelo se kako je to mudro radio. Nažalost, 15.000 ljudi izgubilo je živote da bismo imali slobodnu državu.
A moglo je biti neusporedivo više žrtava bez njegove mudrosti, ali i odlučnosti. Njegova povijesna uloga je neosporna. Bilo je velikih ljudi koji su izgarali za Hrvatsku, od Starčevića do Radića, ali nažalost nisu je ostvarili, Tuđman je u tome uspio. Tada je vladalo jedinstvo hrvatskog naroda, ali i hrvatskih građana. Ne spominje se dovoljno koliko je hrvatskih građana srpske nacionalnosti branilo Hrvatsku. Oni koji danas zastupaju Srbe u Hrvatskoj ne spominju ih nijednom riječju. A to su ljudi koji zaslužuju sve divljenje, jer im je tada bilo teže stati u obranu Hrvatske nego nama Hrvatima. Jedan od prvih redarstvenika koji je poginuo u Domovinskom ratu bio je Srbin Goran Alavanja koga su iz zasjede ubili njegovi sunarodnjaci martićevci. Nisam baš čuo da oni koji danas zastupaju Srbe u Hrvatskoj to ističu. A koliko je ljudi drugih nesrpskih nacionalnosti branilo Hrvatsku, koliko je Mađara, Čeha, Rusina protjerano... ni to se ne spominje.
Koordinator ste za I. izbornu jedinicu u HDZ-u, u toj će se jedinici natjecati i šef SDP-a Milanović.
Drži se da je ta izborna jedinica teška za HDZ. No, potpuno je kriva percepcija da je Zagreb više za SDP nego za HDZ. Kad pogledate rezultate devedesetih godina, tada je HDZ premoćno pobjeđivao SDP u Zagrebu. Zadnji rezultati izbora opet pokazuju premoć HDZ-a u Zagrebu nad SDP-om. Zato SDP nastoji nametnuti predodžbu da HDZ nije stranka intelektualaca, urbanih ljudi, da ne odgovara mentalitetu Zagrepčana itd. Nema istine u tome. Evo, počevši od mene koji sam rođeni Zagrepčanin, tko iole dobronamjeran za mene može reći da sam zatucani ognjištar, isključiv, da nisam protiv svakog totalitarizma, da ne zastupam socijalni pristup i dostojanstvo čovjeka,...
Činjenica je da se Milanović ipak skulirao i skockao, ne govori više ex cathedra, ide među ljude, pitomiji je...
On je skupo platio svog PR-ovca i sluša ga, one prije nije slušao pa je njegova prava priroda dolazila do izražaja. Međutim, nijedna stranka ne može izbore dobiti samo s PR-om. Ljudima ne možete prodavati maglu kao, primjerice, da se danas živi bolje nego prije četiri godine. Ako ljudi misle da im je danas bolje, da su im plaće bolje, onda će glasati za SDP. Ali nitko ne vjeruje da je tako. Ljudi znaju što je realnost, osjećaju na vlastitoj kaži da teško žive. Za vrijeme SDP-a javni dug je dosegao skoro 90 posto BDP-a, ugasilo se 47.000 OPG-ova, 6000 obrta... Samo u Zagrebu, koji je od 13. stoljeća grad obrtništva, nestalo je 2000 obrta. To je strašno!
Kome se pravdaš, akademiče? Salonskoj nazovi ljevici? Samohvalisavost je manifestacija nemudrog, još od vremena Sokrata.