navigacija Zdravlje 4
Hrvatske žene bez (auto) cenzure

U našem društvu o nekim se temama ne govori nego se usmenom predajom prenose s koljenja na koljeno. Ovo su te priče...

Strahovi, traume, nadanja, odricanja, muke, ljubavi.... ovo su priče koje pokazuju kako je biti žena u Hrvatskoj, žena 21. stoljeća

Foto: Anto Magzan/PIXSELL

Od5Do95 multimedijski je umjetnički web projekt koji okuplja djevojčice, djevojke i žene u dobi od 5 do 95 godina koje iskreno i bez okolišanja progovaraju o svojim najintimnijim strahovima, traumama, nadanjima, odricanjima, ljubavima... Time ocrtavaju sliku o tome što znači biti žena u Hrvatskoj u 21. stoljeću. Svaka od žena predstavlja jednu godinu života – od 5 do 95 godina, a cijeli je projekt spoj filma i interneta.

– Na ideju smo došli nakon što smo zapazili da su ženske priče kojima imamo pristup putem medija još uvijek velikim dijelom cenzurirane ili autocenzurirane.

Međugeneracijski dijalog

Razgovarali smo o tome kako nema iskrenih ženskih priča, kako nikad nismo pročitali priču žene koje je imala pobačaj, a koja je sama odabrala da će pobaciti, ili bar žene koja je imala spontani pobačaj. U konzervativnom društvu kakvo je hrvatsko o nekim se imanentno ženskim iskustvima uopće ne govori, a neke se vrijedne životne lekcije prenose isključivo usmenom predajom, s koljena na koljeno, majke ih pričaju kćerima, a bake unukama. Želja nam je bila potaknuti takav međugeneracijski dijalog, ali ne unutar četiri zida, nego javno – kažu nam autori projekta, redateljica Arijana Lekić-Fridrih, snimateljica Andrea Kaštelan i student produkcije Marin Leo Janković.

Udružili su svoje umjetničke profesije i krenuli u ostvarivanje dokumentarno-sociološkog projekta koji iz dana u dan sadrži sve više zanimljivih i dirljivih videosvjedočanstava.

Osnovali su udrugu Media punk s ciljem djelovanja na području medijskog i kulturnog stvaralaštva, a Od5Do95 je njihov prvi projekt.

– Prve sugovornice pronašli smo među svojim prijateljicama, ženama koje su nas inspirirale. Poslije smo se obraćali raznim udrugama i institucijama diljem Hrvatske. Svi s kojima smo razgovarali bili su oduševljeni i dogovarali nam sugovornice. Naravno, ima i onih koje su nam se same javile vidjevši naš profil na Facebooku, web stranicu ili kanal na YouTubeu – kaže Marin Leo, jedini muškarac u projektu.

Prvi si put priznale

– Riječ je o nevjerojatnom iskustvu. Naše sugovornice, kojima postavljamo pitanja o pogledu na vlastiti život, odnosu s majkama, bakama ili kćerima, otvaraju am se do te granice da ponekad osjećamo kako prvi put sebi jasno i glasno priznaju neke stvari – kažu Arijana i Andrea.

Do sada su snimili 44 intimne priče stvarnih žena s imenom i prezimenom, različite dobi, različitih iskustava i različitog pogleda na život. Ali, koliko god različite bile, povezuje ih odvažnost da se pred kamerom emotivno razgolite i ispričaju svoju priču, ma kolika teška i bolna bila.

Izabrali smo dijelove njihovih ispovijesti, a cijele priče možete slušati i gledati na internetu.

Una, 6 godina

U ponedjeljak idem u školu. Ići ću u školu zato što tamo možeš sve naučiti, a ovako u vrtiću samo znaš pjesmice i onda ne možeš biti pametan kao svi drugi ljudi koji su išli u školu

Gaia, 15 godina

Razočaravajuće je i odbojno da toliko djece moje dobi raste u obiteljima gdje je normalno da je žena stvar, da je žena alat, da žena nije ovdje kao emotivno, inteligentno biće. Žena je tu da čisti, kuha, posprema i da leži. I to je to. Susretala sam puno dečki moje dobi koji imaju takvo mišljenje. I cura, zapravo. I najgore mi je to što cure namjerno seksualiziraju same sebe da bi bile privlačne i namjerno se čine glupljima nego što jesu i prikazuju sebe kao objekte samo da bi pridobile mušku pažnju. To je tako žalosno jer imamo samo 15 godina!

Nataša, 30 godina

Što god da se u životu dogodi, dobro ili loše, uvijek je kategorički dobro, samo to tek kasnije spoznaš. Da sam si to bar rekla prije 10 godina. Sve te situacije koje su mi se dogodile bile su izuzetno jake, snažne, emotivne, doslovce razarajuće; od toga da sam dobila dijete, što je bio prekrasan trenutak, preko toga da sam raskinula vezu s njegovim ocem, što je bilo jako destruktivno, pa sve do dijagnoze koja me sasjekla u korijenu. Pa sam opet izrasla

Kristina, 31

S dvadeset sam sve doživljavala emocionalno, uzimala sam k srcu sve što mi se događalo, uvijek mi je bilo stalo do toga što drugi misle, trudila sam se da sve bude super, inače neću biti dobra. Danas, s trideset, sve je drukčije, ne moram sve odraditi vrhunski nego samo dati sve od sebe i to je to. Ako negdje pogriješim, oprostit ću si.

Lea, 36 godina

Priča znakovnim jezikom:

Imam 36 godina, puno iskustva. Imam i poštovanja prema sebi. Mislim na svoj identitet. Odrasla sam u čujućem svijetu, stalno sam se prilagođavala čujućima. Onda je došla faza kad sam ja bila između dva svijeta, negdje na sredini. A sada znam tko sam!

Višnja, 49 godina

Je li žalim što nemam djece? Nije mi žao, jer da mi se dogodilo dijete u životu, morala bih se posvetiti, ali baš posvetiti djetetu. Ne garantiram da bih ostala s partnerom, suprugom, no nisam ja laka osoba, samo smatram da bi muškarac trebao biti jako tolerantan, a trebala bih to onda biti i ja. Kad dobro razmislim o svemu, možda je ovako najbolje. Ali jako volim djecu i ona vole mene. Nemam djecu ne zato što ne volim djecu, nego zato što tako živim. Mislim da je to poštenije.

Vesna, 50 godina

Ja sam jedna od onih mama koja je rodila, čije je dijete živjelo i umrlo, a nikad ga nisam primila u svoje ruke. Nikad nisam osjetila njezin zagrljaj, nisu mi dali čak ni da je vidim.

Ivana, 53 godine

Bolest mi je bila neka prijelomnica. Podigla sam troje djece, radila sam posao koji je jako stresan i zahtjevan, uvijek sam mislila da sve mogu, da nije bitno ako jednu noć ostanem cijelu noć budna, nadoknadit ću tu noć. Kad me liječnik nazvao i rekao da mu je žao, da je nalaz pokazao da imam rak dojke, odmah sam poduzela sve što sam mogla vezano uz liječenje, dogovorila sam operaciju i donijela odluku da mi uklone obje dojke. Imam divne prijatelje i djeca su mi u bolesti bila velika potpora, ali onda u jednom trenu ostanete sami. To je kao neki znak, poruka da nešto trebate napraviti sa sobom, nešto promijeniti u načinu života.

Markita, 55 godina

Dobro je imati 55, iako taj dojam koji imam o sebi ne odgovara možda onoj predodžbi koju imam o nekom drugome tko ima 55. Možda slika koju imam o sebi, ne odgovara onoj koju vidim u zrcalu. To me svaki put iznenadi... Lijepo je imati djecu, to bih svakome preporučila, ali je još ljepše imati odraslu djecu.

Živana, 55 godina

To što nisam željela imati djece, što se nisam udala, to je moj životni put. Život bi mi bio mnogo lakši da sam živjela udvoje. Pogotovo sada kada je došlo vrijeme za mirovinu. No ja sam stopostotni protivnik braka i ostat ću to do kraja

Valentina, 78 godina

Sad tek uživam u onome što je moja priroda. U pjevanju, plesanju, druženju... Prije deset mjeseci upoznala sam jednog gospodina i promijenio mi je život... Cijeni me, voli me i ja njega. Eto!

>>Kao i prije 100 godina za neplodnost obitelji krivi se ženu

Ocijeni:

1 2 3 4 5

2 (10 ocjena)
Ispravi pogreške

Komentari

2
Registracija