Ma koliko se cinilo kao cjepidlacenje, susjedi koji su se uselili ispod nas svadjaju se 0-24, ona njemu zove policiju, vode ga na trijeznjenje, neprestano urlaju, zidovi su pretanki, cuje se svaka rijec, nije ti vise ugodno proci dvoristem, ne spavas od dernjave, danju ne mozes nista sto trazi koncentraciju... Ogromne kolicine dima nam ulaze kroz nasu pec, nece maknuti svoju pec iako postoji drugi dimnjak "jer im kvari raspored" i jos bezbroj stvari. O miomirisima odvoda i ostaloga, da ne govorim, kao u stali, ma kako se banalnim u ouom clanku cini. I jos puno toga. Gazdarica (kod koje smo 20 god) izbjegava cinjenicu da jedino ona moze nesto poduzeti. Na kraju nam je savjetovala da kad su divlji - da im odemo reci. Pakleni suzivot. I sto, da 10x dnevno zovem pokliciju radi remecenja jav. reda i mira, koja nece uciniti nista, a mi cemo nadrapati od finih susjeda? Ili trebam ja pobjeci u 3x skuplji stan i ubiti se selidbom, iako ovdje zivim pola zivota? Prije ovog mi se cinilo da susjedi koji nisu u dobrim odnosima nisu normalni. A sad tuzbom koja kosta i traje mogu traziti da maknu pec i tako prestanu ugrozavati nase zivote, a sve bi gazdarica trebala jer je njena kuca, a ona se pravi plaha i ne bi se htjela mijesati. Eto, ako netko ima savjet, a da ne ukljucuje nasilje, slusam!

Stanovao sam dvije godine u stanu ispod samohrane majke sa 5 malih sinova, bio je uzas i jedino rijesenje je bilo odseliti.

U našem lijepom, sada bivšem kvartu stanovali smo u neboderu od 18 katova, preko 40 godina. U zadnje vrijeme više nikoga nisi poznavao koliki su podstanari po stanovima. Na našem katu je stanovao narkoman (sada u zatvoru) tako da smo svaki puta u strahu otvarali vrata stana, policija je dolazila svako malo....doselili i neki sa 3 ogromna cucka koji su zavijali i lajali da se to nije moglo slušati......ispod nas je bio jedan nezaposleni tip sa psih. dijagnozom, koji je uredno iza 23 sata iz večernje šetnje dolazio u stan i palio tv na najglasnije, tako da smo morali lupati nogama u pod da to smanji, u stanu iznad - doselile neke selječine sa brda koje su nabijale nogama i vukle namještaj po parketima non-stop, da čovjek nije mogao živjeti, kad smo otvarili prozor zapuhnuo nas je smrad od 100-tinu golubova koje drži jedan bolesnik na balkonu, od smrada i zaraze se nije moglo živjeti...a taj isti je svako malo usred tjedna dovodio svoje društvo na tulume na kojima je treštala muzika do 3 ujutro, o kućnom redu ne želim ni pisati, bušenje zidova u vrijeme kada treba biti mir...itd...itd....dalje mi se više ne nabraja, već me sada boli glava...odselili smo i preporodili se!