Kada su prije dvije godine susjedi četrdesetogodišnjeg Dobrice Brajenovića iz Donje Velešnje kod Hrvatske Kostajnice na njegovoj njivi ugledali bodljikave plodove narančaste boje, njihovu čuđenju nije bilo kraja. Nije im bilo jasno što to raste na Dobričnoj njivi, tko to jede i može li novopečeni mladi poljoprivrednik s diplomom magistra organizacije rada od tih čudnih proizvoda živjeti.
– Susjed, što to raste na tvojoj njivi? – pitali su ga radoznali sumještani.
– Kivano – odgovarao bi im Dobrica i još više zagolicao njihovu znatiželju.
– Što je to? – zinuli bi oni.
– Pa, to vam je afričko voće, prava vitaminska bomba, koja se osim ovdje u Banovini još proizvodi u Novom Zelandu, Maroku i Kaliforniji – tumačio je Dobrica samo ono što je znao o novoj kulturi, a zasadio ju je na jednoj od mnoštva neobrađenih njiva u svome selu. O kivanu, i sam priznaje, nije znao puno. Čim bismo ga upitali za još neke, dodatne detalje, Dobrica bi iskreno odgovorio da ni on sam to ne zna. Međutim, kada je pretprošlo ljeto imao svoju prvu berbu kivana na Banovini, i kada je s njegove njive manje od hektara ubrano “čudnog proizvoda” za dva puna kamiona, a sve mu je odmah otkupljeno i prodano u izvoz, i najveći sumnjičavci shvatili su da poljoprivrednik s fakultetskom diplomom zna što radi na svojoj njivi.
Sve je počelo otkazom
Eto, tako je počela jedna zanimljiva priča o uspjehu mladog čovjeka koji je prije dvije godine ostao bez posla. Dobrica je bio zaposlen u Zagrebu u jednoj informatičkoj tvrtki u njihovu konzaltingu. Kada je ostao bez posla, odlučio se vratiti u rodni kraj, u Sisak, gdje živi u stanu roditelja, i na obiteljskom imanju u Donjoj Velešnji kod Hrvatske Kostajnice početi podizati svoje poljoprivredno imanje.
– Nisam se obogatio sadeći kivano. To je teško, posebice u ovako malo vremena koliko se ja bavim poljoprivrednom. Uspio sam sebi osigurati dobru egzistenciju i superplaću za ove naše prilike. Ovo je posao s kojim ću se nastaviti baviti, dignuti ga na višu razinu ovdje u Banovini i pomoći svima koji se odluče krenuti mojim stopama – kaže Dobrica, koji nije požalio što je svoju egzistenciju vezao uz njivu i poljoprivredu.
U svoju poljoprivrednu avanturu Dobrica je krenuo s plantažom šljiva. Zasadio je dvije tisuće voćaka, ali kako su to dugogodišnji nasadi, od nečega je trebalo preživjeti. Zato se nije odlučio na tradicionalne kulture kao što su pšenica i kukuruz, koji odlično uspijevaju na Banovini, nego za alternativne, vrlo brzo isplative.
– Za to što sam počeo uzgajati kivano najzaslužniji je Ivan Šulaga, vlasnik tvrtke koja otkupljuje i distribuira to egzotično voće. Sve što sam proizveo on je otkupio i na vrijeme i po dogovorenoj cijeni platio. Prve godine zasadio sam batat, tzv. slatki krumpir, butternut ili muškatnu tikvu i kivano. Sve to zasadio sam na nešto više od pola hektara zemlje. To je bila probna proizvodnja, a rezultati prve godine bili su odlični. No, najbolje rezultate dao je kivano – dodaje Dobrica Brajenović.
Prošle godine proizveo je 30 tisuća kivana. Sve je to uz pomoć Šulagove tvrtke izvezeno u europske zemlje, a najviše u Nizozemsku, Englesku, Italiju i Rusiju. To egzotično afričko voće se slabo prodaje u Hrvatskoj i Brajenovićeva sva godišnja proizvodnja bila bi dovoljna za domaće tržište. Inače, cijena kivana u Europi doseže cijenu od 4,99 eura po komadu. U Hrvatskoj je puno manja, samo desetak kuna.
– Kada netko čuje te cijene, onda bi mogao pomisliti o kakvoj se zaradi radi – kroza smijeh će Dobrica. – Otkupna cijena kivana je od kunu do 1,2 kune po komadu. I to je dobra cijena jer po jednom četvornome metru zasađenog kivanom uzgajivač može zaraditi 10 kuna. Znači, na hekar zemljišta može zaraditi 100 tisuća kuna. E, sada o njegovoj sposobnosti ovisi koliki će mu biti ulazni troškovi. Ja sam prošle godine uspio troškove srezati na samo 20 posto zarade i to je odlično. Ali, u najgorem slučaju na tolikoj proizvodnji može vam ostati pola zarade – dodaje Dobrica.
Napokon bez stresa
Da je uistinu magistar organizacije rada, Dobrica nam je pokazao i točnim izračunom da je za 20 tisuća proizvedenih kivana utrošio samo 360 radnih sati. Za sada je on sam svoj majstor. Najviše sam radi, naravno kada je berba, pomažu mu i susjedi, ali uskoro, nada se, od njegova uzgoja kivana na Banovini moći će odlično živjeti nekoliko radnika koje bi zaposlio.
– Zadovoljan sam jer sam sam sebi gazda. Nema stresa kao dok sam radio u Zagrebu. Jednostavno, mislim da sam našao formulu za mlade ljude koji su ostali bez posla ili ga nemaju. To najbolje potvrđuje i činjenica da mi se javlja sve više ljudi i raspituje o uzgoju kivana – kaže Dobrica.
Njega ljeti možete vidjeti na njivi, za traktorom ili s motikom u ruci, a kada navratite u njegov dom u Sisku, u radnoj sobi mu je kompjutor gdje svaki dan preko interneta traži informacije o kivanu koji proizvodi. Svaki detalj proizvodnje Dobrica fotografira i vodi svoj proizvodni dnevnik, tako da je sada sigurno najveći stručnjak za kivano u Hrvatskoj.
Kaže to je ovo tek početak jednog zanimljivog projekta i nada se da će Banovina uskoro biti poznata po uzgoju egzotičnog afričkog voća koje je prije uspijevalo samo u afričkoj pustinji Kalahari.
Egzotični projekt širi se u Donje Kukuruzare
Zaboli me srce kada vidim koliko je poljoprivrednoga zemljišta kod nas pod korovom. Moji prijatelji koji su iz Europe dolazili i ovo vidjeli, čudno su me gledali i pitali me zbog čega je ovoliko zapuštenog zemljišta. Čude se potencijalu koji nismo iskoristili jer poljoprivredno zemljište u Europi plaća se suhim zlatom – priča nam Dobrica Brajenović.
Inače, on bi uskoro mogao krenuti u svoj pilot-projekt s Općinom Donji Kukuruzari. Naime, i načelnik općine Ivo Blaženović vidio je u njegovu projektu šansu da pomogne svojim sumještanima.
– Zajedno bismo krenuli u uzgoj kivana i u toj općini. Oni bi subvencionirali taj projekt, za koji sam uvjeren da će uspjeti – kaže Dobrica.
Inače, Dobrica je izračunao da je prošle godine njegova satnica na poljima kivana bila 40 kuna.
Možemo očekivati da će uskoro biti uveden urgentni porez na domaći kivano u cilju zaštite monopola uvoznika hrane. Osim toga, proizvodnju će vjerojatno i zabraniti jer kivano nije domaća autohtona vrsta, a na osnovi nepobitnog saznanja vladinih znanstvenika da bi takva proizvodnja nepovratno narušila eko sustav Lijepe Naše. Osim toga, netko bi mogao nešto zaraditi bez blagoslova politike, a to je nedopustivo …