Stavili su im ogrlice za praćenje i dovezli do Kavkaza. Otvorili su vrata kaveza, a plašljive su životinje, šapu po šapu, lagano izašle u divljinu. Pogledima su potražili jedno drugo, a onda trkom nestali. Akhun i Killi, braća perzijski leopardi te ženka Victoria izgubili su se gotovo bezbrižno, ni s tračkom slutnje da čitava njihova vrsta ovisi isključivo i samo o njima.
Između 40 i 60 jedinki
Od te trojke za desetak bi godina trebala nastati populacija od barem pedesetak leoparda na Kavkazu, prva od davnih 1950-ih, kad je posljednji perzijski leopard viđen na tom gorju.
– Akhun, Killi i Victoria nisu ovdje završili slučajno, njihov je povratak prirodi planiran i više nego pomno – objašnjavali su ponosni ruski znanstvenici, koji već jedanaest godina vode program obnove populacije na Kavkazu. Još 2005. doveli su dva mužjaka iz Turkmenistana te dvije ženke iz Irana, pa veselo objavili kako su parovi do ove godine dali ukupno 14 mladunaca. Trojka koja je puštena u prirodu najstariji su njihovi potomci.
– Dosegli su spolnu zrelost i sad su spremni da se snalaze sami – kazali su Rusi te objasnili kako mladunci od svog okota prolaze posebne treninge preživljavanja, upravo kako bi se sami mogli snaći nakon što ih se odvoji od roditelja u rezervatu. Priprema im se i teren pa se godinama, na područje na kojem se sad oni nalaze, dovodila divljač kako bi im bila dostupna hrana.
– Mislilo se na sve i nema razloga da trojka ne uspije. Međutim, uvijek se mogu dogoditi nepredviđene okolnosti koje bi mogle spriječiti reprodukciju – objasnila je doktorica Magda Sindičić s Veterinarskog fakulteta, koja s kolegama znanstvenicima trenutačno radi na projektu koji bi, baš poput perzijskih leoparda u Rusiji, u Hrvatskoj trebao obnoviti populaciju risova.
Divljih mačaka na hrvatskom je području tek između 40 i 60, a prijeti im ponovno izumiranje.
– Želimo dovesti nove životinje koje će pomoći u očuvanju vrste. Slično se radilo 1973. godine kad je sa zapada Europe preseljeno šest risova i oni su tada bili jedini kod nas. Posljednja jedinka prije sedamdesetih viđena je 1903. godine – objasnila je Magda Sindičić te dodala kako su danas preostali risovi svi rođaci, pa zbog genetskih poremećaja ne žive dugo, a unatoč tome što su zaštićeni, i dalje su meta krivolovcima. Dolaskom novih risova ne bi se obnavljala populacija samo u Hrvatskoj već i u susjednoj Sloveniji.
– Projekt je to koji obuhvaća nas, Slovence, ali i Talijane jer oni u Alpama imaju mačaka koje bi se mogle spajati s našima. Iz Rumunjske bi trebalo stići deset risova za Sloveniju i četiri za nas. Njima više jer je situacija tamo gora, odnosno njihova populacija broji tek dvadesetak jedinki – objasnila je doktorica s Veterinarskog fakulteta te dodala kako je projekt reprodukcije sad u završnoj fazi pripreme te će ga prijaviti na natječaj Europske komisije u rujnu. Prođe li sve u redu, risovi bi trebali stići u Hrvatsku na ljeto sljedeće godine, a bit će to i prvi put u našoj povijesti da se već postojećoj populaciji dodaju nove jedinke kako bi se očuvala vrsta – kažu u Ministarstvu zaštite okoliša i prirode.
Najmanji gušter u RH
– Upoznati smo s postupcima koji su slični navedenom, a koji su provedeni u sklopu istraživanja ivanjskog rovaša, strogo zaštićene vrste životinje iz skupine gmazova na području Parka prirode Papuk. Zbog degradacije staništa na jednoj lokaciji, jedinke ove vrste bile su translocirane na drugu pogodnu lokaciju kako bi se spasile – objasnili su iz Ministarstva način na koji se spašavao najmanji gušter na području Hrvatske, koji u odrasloj dobi teži samo gram i pol. Mali gmaz inače naseljava tropske džungle, pustinje i egzotične otoke, a kod nas može ga se vidjeti samo na Papuku i na području oko Iloka.
>>Je li konačno riješen misterij izumiranja dinosaura?
napokon nesta pametno al ovaj zadrti narod opet okrece na tu hebenu politiku