Kad pritisne teret, težina mu se više ne mjeri u kilaži, već u potrebi, vrijednosti i cilju zbog kojega ga trebamo, nosimo ili vučemo. Katkad u rukama, katkad uz pomoć drugoga, a katkad tačkama ili mini bagerom kroz srce Zagreba, preko Trga bana Jelačića, jer drugačije se u toj zoni ništa i ne može prevesti.
Srećom, jer kako bi izgledalo kada pješačke zone tamo ne bi bilo? Ovako teret otkriva priču bez njezina prepričavanja – roba za dućan, voće za Dolac, klavijature za unuka, kutije, tko zna odakle izvučena bačva ili pak kartoni iz kojih se može izvući koja kuna...
A onda, kako se tko za svoj teret snađe, najčešće ne ostaje ništa drugo nego staro dobro – nošenje.
>>'Drek river' uskoro samo povijest – napokon stiže kanalizacija
