Psihologinja prof. dr. Nataša Jokić Begić profesorica je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i osnivačica Poslijediplomskog specijalističkog studija iz kliničke psihologije. Osobito je aktivna i izvan akademskih krugova od vremena pandemije i potresa otkad je mentalno zdravlje ušlo u fokus javnosti. Dobitnica je više nagrada Hrvatske psihološke komore i Hrvatskog psihološkog društva, a odnedavno i Nagrade Grada Zagreba.
Emocionalna pismenost
Nagrada joj, kaže, posebno znači jer su je predložili kolege s fakulteta i iz prakse. Na Katedru za kliničku psihologiju došla je na mjesto nezaboravne profesorice Mirjane Krizmanić, a prije toga radila je u praksi desetak godina. To je odredilo način na koji je razvila studij kliničke psihologije.
– Kad imaš živog čovjeka preko puta sebe i vidiš s čime se sve ljudi muče, uvidiš koliko su ta iskustva složena. Psihologija kao znanost i struka pokušava tu složenost iskustva staviti u matrice, razumjeti ih po tim matricama i na temelju njih napraviti predikciju budućeg doživljavanja i ponašanja. Stoga sam sama sebi, kad sam došla na fakultet, kao prvi zadatak odredila da studenti nikad ne osjete onaj strah koja sam ja osjećala kad sam počela raditi. Cilj mi je pokazati koja će se pitanja pred njih postavljati i kako će se nositi s tim situacijama ako se zaposle u kliničkoj praksi i rade s ljudima koji imaju teškoće mentalnog zdravlja – govori profesorica Jokić Begić.
POVEZANI ČLANCI:
Otkad je došla na Fakultet, nastava kliničke psihologije odvija se unutar kliničkih uvjeta, najprije na Rebru, a sad već godinama vrlo uspješno u bolnici Sv. Ivan na Jankomiru. Poremećaji o kojima studenti uče na predavanjima odmah se demonstriraju na vježbama. Studenti imaju prilike uživo razgovarati s dvoje ljudi koji se bore s tim poremećajem, tako da im se zapravo pokaže: "Sve izgleda isto na papiru, ali i u bolesti je svaki čovjek jedinstven."
– Tako razvijamo razumijevanje da se svakom čovjeku koji pati mora pristupiti personalizirano – kaže Jokić Begić, koja je s kolegicama i suradnicama Anitom Lauri Korajlijom, Tanjom Jurin i Mateom Šoštarić uvela nove kolegije, a prije toga niz godina surađivala s profesoricom Lidijom Arambašić. Odgovarajući na sve veće potrebe iz prakse u okviru specijalističkog studija, pokrenut je i kolegij za školske psihologe skrojen za ovo vrijeme i sadašnje potrebe.
– Kliničke ustanove su prekapacitirane, stručnjaci koji ondje rade su preplavljeni djecom i mladima s teškim kliničkim slikama i nemaju vremena primiti dijete koje ima školsku fobiju, dijete koje ima disleksiju ili se muči sa socijalnom anksioznošću. Školski psiholozi su u takvim slučajevima glavni izvor pomoći – kaže Nataša Jokić Begić. Ističe i kako su studenti i mladi općenito zainteresirani kad im daš mogućnosti i kad ih slušaš.
– Ako bismo samo njih gledali, čeka nas svijetla budućnost – napominje, navodeći kako se iz jednog kolegija, za vrijeme pandemije, rodila udruga "Kako si?" čiji je glavni zadatak promicanje znanstveno utemeljenog znanja o mentalnom zdravlju. Napravili su digitalnu platformu, objavili knjigu "Kako si?" i dnevnik mentalnog zdravlja te otvorili savjetovalište u koje se može doći uživo.
– Ja jesam dala ideju, ali ništa od te ideje ne bi bilo da nije bilo studenata – kaže psihologinja, ističući da se mentalno zdravlje, pogotovo mladih, pogoršalo i prije pandemije. Svjetska zdravstvena organizacija već od 2000. upozorava da je mentalno zdravlje djece i mladih ugroženo.
Brojni su razlozi koji samo malim dijelom proizlaze iz bioloških razloga. Naime, danas sve stariji roditelji imaju djecu, a još se ne zna kakve će to posljedice imati na psihičko zdravlje te djece. Osim toga, više djece rađa se kao neurorizična, prerano rođena itd., što sa sobom nosi neke rizike. Međutim, napominje psihologinja, najveća promjena između 20. i 21. stoljeća dogodila se u socijalnom području.
Psihologija uči da su preduvjeti mentalnog zdravlja imati pozitivan stav prema sebi, vjerovati da su drugi ljudi relativno dobre osobe, vjerovati da je okolina sigurna, a budućnost koliko-toliko predvidljiva.
– Golemu promjenu donio je digitalni svijet, ali i različit sustav vrijednosti. Mi rođeni 60-ih, ili 70-ih, stasali smo u vremenu koje je bilo daleko siromašnije nego ovo, no psihološki bitno lakše. Odrastali smo s osjećajem "ja sam O.K. takav kakav jesam", ne moram se poboljšavati, ljudi su u redu i njima se može vjerovati, okoliš je siguran, a budućnost je vjerojatno O.K. Ali od 2000. naovamo, djeca nam odrastaju s jedne strane u kulturi straha, a s druge u kulturi narcizma. Svijet im je prikazan kao opasno mjesto. Drugi, teta ili striček, ne smiju me poljubiti ili zagrliti jer to znači da mi možda nešto hoće nažao napraviti – govori profesorica Jokić Begić.
Današnji mladi odrastaju u ideji da su drugi ljudi opasni, da je planet u velikoj opasnosti. Postoje ljudi koji mogu čak i atomsku bombu baciti pa i o tome razmišljaju. Istodobno, misle, ja nikad nisam dovoljno dobar. Moram biti 5,0. Instagram i drugi mediji navode mlade da se stalno uspoređuju s nedostižnim idealima ljepote i uspješnosti.
Dakle, uspoređuju se s cijelim svijetom, ne više sa svojim razredom, i nikad nisu dovoljno lijepi, dovoljno dobri. A kakva im je budućnost? Svijet se toliko uzburkao da budućnost zbilja ne možemo predvidjeti!
– Često predajem o problemu koji nazivamo 20 – 20 jer dvadeset posto djece ima mentalne teškoće, a samo dvadeset posto njih dobiva pomoć. Ostali ostaju neprepoznati – kaže psihologinja, objašnjavajući zašto je važno čim prije prepoznati i liječiti teškoće mentalnog zdravlja. Naime, 75 posto psihičkih teškoća nastaje do 24. godine života, a 50 posto do 14. Odrasli često ne prepoznaju dječje psihičke smetnje, naročito one internalizirane u kojima se pati u tišini.
POVEZANI ČLANCI:
– Već u vrtiću i osnovnoj školi djecu trebamo djecu naučiti kako se samoregulirati. Ne treba ih štititi od teškoća koje život nosi, ali im treba pokazati da su problemi ovdje da se riješe, treba ih učiti optimizmu, razvijati samopoštovanje i suradnički stav prema drugima. Emocije su ponovno u modi, puno se djecu pita "kako se ti, zlato, osjećaš", i ponekad mi se čini da je sve otišlo u krivom smjeru na način da se neugodne emocije gotovo protjerane. To je pogrešno; djeca trebaju i njih osjetiti jer su one važni putokazi u životu. Dijete treba naučiti regulirati svoja emocionalna stanja, prije svega kroz razvijanje emocionalne pismenosti te razumnog odgovora. Kada vidimo da se dijete boji, treba mu reći: Ovo što sada osjećaš se zove strah. Njega možeš kontrolirati na razne načine, hajdemo probati koji će za tebe biti najbolji. Na taj će se način naučiti samoregulacija, generička vještina koja treba svakom čovjeku kroz čitav životni vijek – govori profesorica, ističući da kao odrasli prije svega trebamo razumjeti da djeca i mladi odrastaju u psihološki daleko težim uvjetima nego mi.
Važna destigmatizacija
Roditeljima treba pomoći jer vrijeme je zaista zahtjevno. Osim toga, današnju djecu ne odgajaju samo roditelji i obitelj. Većina je već od prve godine života uključena u predškolske ustanove, dakle odgoj djeteta je zaista u rukama zajednice. Treba zaposliti psihologe u vrtićima, školama i pri domovima zdravlja te organizirati široke edukacije jer to znači ulaganje u budućnost.
– Profesor Andrija Štampar je prije sto godina shvatio da se zarazne bolesti mogu prevenirati jednostavnim alatima: perite ruke! I ljudi su češće prali ruke. Naročito primalje. I više novorođenčadi je preživjelo. Jednostavna intervencija s nevjerojatno velikim učinkom. Tako bismo i mi trebali shvatiti da je 21. stoljeće stoljeće mentalnog zdravlja. Puno previše ljudi bori se sa smetnjama mentalnog zdravlja s tendencijom da će ih biti sve više. Moramo dati ljudima jednostavne alate; od toga da učiteljice uče djecu: "Djeco, kad osjetite uznemirenost, kroz disanje se možete umiriti", i pokažu im. Da se kod odraslih destigmatizira traženje pomoći radi smetnji mentalnog zdravlja. To su jednostavne, male stvari. I to će velikoj većini ljudi pomoći – govori profesorica Jokić Begić, dodajući da se kroz medije mogu provoditi javne psihološke aktivnosti.
Zanimljivo je, ističe, kako su u vrijeme pandemije korporacije prepoznale važnost jačanju mentalnog zdravlja vlastitih zaposlenika, što su Vlada i stožer, nažalost, propustili činiti. Nema zdravlja bez psihičkog zdravlja. Sadašnje vrijeme je izrazito složeno i zahtjevno i svima nam trebaju alati kojima ćemo jačati našu psihološku otpornost. Državna vlast koja to zanemari neodgovorna je prema svojim građanima i njihovoj budućnosti.
