I nema to veze s potrebom da optimizam sebično upijem u količinama koje ne mogu ni nositi pa ga po potrebi ispuštam onoliko koliko okolina traži. To je povezano s nečim mnogo kompliciranijim, sažetim u jednostavnosti adresiranja – Kišpatićeva.
– Mislim da je to život – kaže mi moja „cima“ dok obje otkrivamo novu dimenziju te zagrebačke ulice koja počinje blagim nagibom.
Ona ima prava tražiti više, izvolijevati, izokretati riječi, tražiti pažnju – njezinih teških 80 godina daju joj svu tu prednost... Zato ima prava misliti o tome iako ne može točno znati je li to u Kišpatićevoj život ili ipak nije...
– Ne znam kaj je optimizam – kaže dok je podižem na krevetu koji reagira na gumbe. Iznenadila me svojom izjavom pa su mi ruke pobjegle. Toliko sam je jako podigla pa u panici spustila na tom pomičnom krevetu, da sam se skamenila.
Molim te, nadam se da nisam nepoznatoj ženi prouzročila neki moždani udar, molim te, mrmljam u sebi na brzinu neku potpuno bizarnu molitvu.
– Gospočična – osokolila se pa mi se opet obratila, s pravom na pogrešku u izgovoru, moja „cima“ iz Kišpatićeve. Tako me je, tko zna iz kojih razloga, zvala za našeg boravka na istoj adresi.
– Hm, pobjeglo mi je... – pokušavam opravdati nespretnost pri rukovanju gumbima na njezinu krevetu.
– Kaj točno? – pita me podmuklo.
– Da vam velim iskreno, ne znam... – ispalim odgovor.
– Nego, zašto ne ustanete? – pitam gledajući u hodalicu što joj stoji pokraj kreveta želeći što prije promijeniti temu i, nedajbože, suočiti se s njezinim novim boljkama prouzročenim mojim pogrešnim rukovanjem.
– Najteže mi pada to što ovisim o drugima... – kaže.
I ovisi – nosi pelene, kupanje je za nju luksuz, samostalno kretanje kao poseban dobitak na lutriji.
– Tim više – odgovaram joj...
Ne znam kako je do toga došlo ni u kojem trenutku, ali razgovor nam je skrenuo na plesnjake. Nikad, kaže mi, nije bila na plesnjacima.
– Kaj i ovak' stari, kak' i ja, plešu? – pita.
– Aha – velim pa udarim detaljno opisivati izmišljene plesnjake u našem gradu.... Gospočična kako me zvala, pa sam joj vratila istim nadimkom, sada sjedi na krevetu potpuno nesvjesna svog uspjeha. Cereka se...
– Kako se odijevaju, kako plešu, kada počinje, kako se dođe do tamo... Pričaj mi sve! – sada joj glas već sikće od nestrpljenja.
–Imaju leptir-mašne i zalizanu kosu – kažem.
– Fakini – pljesne rukama toliko jako da samu sebe izbaci iz ravnoteže pa se iz sjedećeg položaja strovali na leđa.
– Gospočična – viče dok drži noge u zraku smijući se vlastitoj živahnosti.
Ja se smijem njezinoj volji. Dobro, priznajem, smijem se pomalo i njezinoj nespretnosti.
– Pala sam kak' klada... – nastavlja.
Niže niz hodnik te zgrade u Kišpatićevoj maše mi drhtava ruka.
– Kak' je danas? – pitam dok hodam razmahanoj ruci ususret.
– Sjajno – odgovara dok mu se s trbuha koči "kazeta" iz koje se cijedi lijek za Parkinsa što se nastanio negdje u njemu.
Smijemo se...
– Hej! Zašto ideš van? – čujem iz dijela zgrade u koji se jedino nisam mogla naviriti. Tamo s glavnih vrata starog odjela, lijevo od ulaza, smiješe se Štrumfovi, a negdje iznad njihovih glava piše "onkologija".
– Idem na zrak – odgovaram nespretno, shvaćajući kako ipak i ponovno negdje na listi prava za optimizam stoji ova znatiželjna djevojčica – toliko mlađa i snažnija od...
– Prehladit ćeš se – kaže mi, ne dajući se smesti, nova prijateljica.
– A i mrak je. Zatvorit će bolnicu pa gdje ćeš onda spavati? – pita zabrinuto.
Šutim... Odgovorila bih joj da se ne brine, spavat ću u šlafroku, na ulici svoga grada u kojoj se dijeli optimizam.
– Bojiš li se mraka u bolnici? – pita me.
– Gle! Samo zatvoriš oči i pustiš se.... Pjevaj si neku pjesmu – ne odustaje od uputa.
Samo zbog nje okrećem se, mijenjam smjer i... pjevam neku pjesmu.
– Imaš pravo. Baš sam se nespretno, kak' prava klada, zaletjela van – dobacim joj.
– Baš jesi – odgovara jednostavno se smijući mojoj gluposti.
– Ti si šašavica – kaže prije nego što potrči u svoj odjel sa Štrumfovima na vratima i ostavi me da ipak virnem je li za sobom zatvorila ili ih je ipak malo odškrinula. Nije ih zalupila ;)
"Postoje među ulicama moga grada te posebne adrese. Kad ga nema nigdje, onda se na tim adresama, bez iznimke, čak i onda kada moj Grad potone, dijeli optimizam. Najstvarnije. Nesebično, spontano i jednostavno. Primiš ga i vratiš, nesvjestan i neopterećen davanjem. Kažem ti, postoje te adrese ali, molim te, ne provjeravaj. Vjeruj mi na riječ…"
>>Život uz stotinu drugih života – negdje na katovima Mamutice...
>>Na ravnom krovu nebodera najbolje se čuje tišina
