Miljenku Tomljenoviću je 58 godina. Tesar je i već 39 godina radi u istoj tvrtki – zagrebačkoj Tehnici. Za svoju tvrtku radio je i u inozemstvu. Posao mu nije lak, ali se ne žali. Štoviše, ponosan je što, zahvaljujući njegovu mukotrpnom radu, obitelji nikada ničeg, barem onoga što se novcem može kupiti, nije nedostajalo.

Topimo se od vrućine

Trenutačno radi na gradilištu najkontroverznijeg projekta u državi – poslovno-stambenog kompleksa “Cvjetno” koji Hoto Grupa gradi u samom srcu Zagreba. S Tomljenovićem smo razgovarali jučer u “utrobi” gradilišta.

O prosvjedima i policijskim uhićenjima koja su se dan prije događala samo nekoliko desetaka metara dalje ne zna puno. Niti ga to previše zanima. Ipak, priznao je da radnici na gradilištu pomalo strahuju od mogućnosti da prosvjedi zaustave radove na projektu “Cvjetno”. Neki bi vjerojatno ostali i bez posla.

– U ova vremena ostati bez posla u građevinskom sektoru nešto je strašno. U našoj državi ne gradi se gotovo ništa. Posao je teško naći. Toga se jedino moji kolege boje. U pitanju je egzistencija mnogih obitelji... – kaže Miljenko.

Prosvjednike i njihove ciljeve uopće ne razumije. Iako i sam s obitelji živi u Zagrebu, kaže da ne shvaća njihove tvrdnje da oni “štite Zagreb”.

– Vidite ove skele. To je mojih ruku djelo – kaže Miljenko, koji vjerojatno misli da su prosvjednici kronične lijenčine, no iz pristojnosti to ne želi reći. Hodajući gradilištem, gdje se temperature penju i do 45 stupnjeva Celzijevih, a od buke koju stvaraju golemi usisnici ventilacijskog sustava čovjek jedva može “čuti” vlastite misli, nabasali smo i na Iliju Lopara. Pedesetdevetogodišnjak je zadužen za piljenje dasaka, izradu kutija, općenito za svu potrebnu “drvenariju”. U trenucima dok smo razgovarali, Ilija je radio na razini “nula”.

Ona je najugodnija za rad jer vas gornje etaže štite od sunca, temperature su podnošljivih 36 stupnjeva Celzijevih, a buka od ventilacijskog sustava tu je, čini nam se, najpodnošljivija.

– Da. Ovdje nije loše raditi. Ali nemojte misliti da je svaki dan tako. Posao me jedan dan odvede na najvišu etažu, gdje se doslovce topite od vrućine, a dan poslije možete završiti, recimo, četiri etaže pod zemljom, gdje vas pak muči teška vlaga. Ali tako vam je to na gradilištu – kaže Ilija.

Prosvjednike ne shvaća. Jednostavno ne razumije mlade koji se “valjaju i leže po cesti”. Možda i zbog generacijskog jaza Iliji stvari nisu jasne, ali one nisu ništa jasnije ni Marini Dujmušić (30), koja svoje vršnjake čak i prezire.

Ja sam kraljica podzemlja

– Dok mi crnčimo po 12-13 sati, oni besposličare. Ne, jednostavno nemam za njih razumijevanja – kaže diplomirana inženjerka građevinarstva i voditeljica zemljanih radova. Ja sam kraljica podzemlja, šali se na svoj račun dok nas vodi do samog dna. Do razine “minus 6” koja se upravo završava.

Dok se podna ploča zabetonira, posao “down under” bit će gotov.

Što kažu arhitekti i povjesničari umjetnosti o projektu u Varšavskoj pročitajte u subotnjem Večernjaku!