Crkva je bila idealno mjesto da se potraži hlad i zaklon od vrelog poslijepodneva. Kao i u prošlotjednoj kolumni, još uvijek je 13. jul, Dan državnosti Crne Gore, a ja u Boki Kotorskoj s pričom koju sam obećao nastaviti i završiti. Cesta koja slijedi obalu Zaljeva svetaca, iz smjera Herceg Novog prema Kotoru, vijuga kroz mjesta drevnih zvučnih imena. Prvo na koje naiđete u onoj posljednjoj, najdublje u kopno uvučenoj zaljevskoj odaji, nažalost je osramoćeno i okaljano zloglasnim logorom u koji su odvođeni hrvatski zarobljenici u posljednjem ratu. Kad prolazi kroz Morinj čovjeka prođe jeza od nakaradnog spoja idilie tipičnog mediteranskog, štoviše dalmatinskog gradića uz more s ružnim asocijacijama na torture iz crnih haških kronika i svjedočenja zatočenika. Slijedi Risan s lijepo očuvanim rimskim mozaicima, od kraja 15. do kraja 17. stoljeća osmanlijska utvrda, a potom, kao i ostatak Boke, venecijanski posjed. Brojni crkveni zvonici Perasta i danas svjedoče o njegovoj nekadašnjoj pomorskoj slavi i nadmetanju s Kotorom, a naspram grada dva otočića: Sveti Đorđe, od davnina redovničko utočište i pored njega Gospa od Škrpjela izrasla u 15. stoljeću na pobožnosti i zavjetnom kamenju koje se i danas ubacuje u more.
Župnik i kvalificirani kustos
Gospa od Škrpjela je često odredište turističkih i hodočasničkih izleta iz Hrvatske. Turistički vodiči i svećenici, vođe tih putovanja, svoje putnike najčešće odvedu i do Kotora, koji doista vrijedi vidjeti i doživjeti. Nažalost, većina njih, ne znajući ni razlog zašto bi to bilo vrijedno učiniti, ne nađe vremena zaustaviti se i u Dobroti nadomak Kotora. Srećom, vođa mog prvog putovanja u Boku i Kotor bio je Slobodan Prosperov Novak koji je upravo takvim hodočašćem prije pet godina odlučio zaključiti simpozij i proslavu 500. obljetnice rođenja Marina Držića u Dubrovniku. Obišli smo i Gospu od Škrpjela, divili se slikama kojima je tu crkvicu ukrasio hrvatski slikar iz Perasta Tripo Kokolj (1661. – 1713.) kao i fascinantnoj zbirci zavjetnih darova pristiglih sa svih strana svijeta. Bili smo počašćeni detaljnim razgledanjem i upoznavanjem po mnogočemu jedinstvene i nakon posljednjeg potresa divno obnovljene kotorske katedrale svetog Tripuna, a onda, na povratku, već skoro o ponoći, stali smo i u Dobroti, u župnoj crkvi svetog Eustahija i na malom groblju iza crkve na kojem počiva don Branko Sbutega. Upravo u toj crkvi potražio sam hlad na ovom nedavnom trinaestjulskom putovanju. Nije me, naravno, k svetom Eustahiju potjerala žega, nego želja da i po danu vidim čudo koje mi se one noći prije pet godina tamo poput sna ukazalo, a za koje ranije nisam znao ni da postoji: mozaik koji prekriva oltarni i dva sporedna zida samog svetišta koji je izradio Edo Murtić (1921. – 2005.). To ne najveće Murtićevom djelo, barem svojom površinom. Ali, njegova je čudesnost u viziji i kompoziciji kojom deklarirani ateist u umjetničkom zanosu prikazuje svijet stvoren od Boga i preobražen od Krista, uskrslog Otkupitelja čiji je simbol u središtu tog svemira. Nakon što su mu sličnu narudžbu otkazali mostarski franjevci, Murtić sigurno nikada ne bi došao u malu Dobrotu da tamo nije službovao don Branko Sbutega (1952. - 2006.), svećenik, erudit, veliki poznavatelj i zaljubljenik u umjetnost, esejist, pjesnik, dobrotvor, mirotvorac i humanist. Nije taj Murtićev mozaik tek ispunjenje narudžbe nekog nadobudnog i ambicioznog župnika. To je rezultat susreta i razgovira dva čovjeka. Na jednom zidu u vrtu, u kutu spojenih građevina crkve i župnog dvora, iznad stola za kojim ih je lako zamisliti uz jutarnju kavu, Murtić je ostavio lijep podsjetnik na taj dijalog. Vjerojatno od kamenčića preostalih od velikog mozaika u crkvi, napravio je goluba, simbol Svetog Duha. Svećenik je, pak, na umjetnikov zahtjev, dao tekst naslova, odnosno mota ispisanog u luku u vrhu mozaika: “GRATIAS AGO TIBI DOMINE QUIA FUI HOC MUNDO”, što u prijevodu s latinskog na hrvatski znači “HVALU DAJEM TEBI GOSPODINE ŠTO SAM BIO NA OVOM SVIJETU”. Djelo i okolnosti njegovog nastanka i ovaj mi je put predstavio don Pavao Medač, današnji župnik sv. Eustahija, uz to vrlo kvalificiran kustos crkve u kojoj ima još vrijednih umjetnički djela poput dvanaest divnih velikih stropnih slika s biblijskim motivima Joze Kljakovića (1889. - 1969.), još jednog velikog hrvatskog slikara. Prije nastavka puta don Pavao mi daje i lijep dar: knjižicu o don Branku Sbutegi kojoj je on kao njegov nasljednik napisao predgovor, koju je lani izdala Fondacija za obnovu sakralnog kompleksa sv. Eustahije u Dobroti i koja sadrži sažet, ali vrlo precizan i točan opis života, lika i djela don Branka Sbutege iz pera njegovog rođenog brata dr. Antuna Sbutege.
Razgovarati s poštovanjem
Bratsku odanost vrijednostima i ljudskom ponašanju do kakvog je držao don Branko Sbutega ovaj pošteni portret iskazuje upravo time što ne uljepšava i ne zaobilazi kvrge razasute po don Brankovom životnom putu i karakteru. Utolika je vrednija pouka njegovog života: bio je čovjek susreta, traženja, upoznavanja i ekumenizma. Volio je i brinuo o dobrobiti i svog hrvatskog naroda i svoje domovine Crne Gore, ali iznad jednog i drugog bilo je univerzalno čovjekoljublje. Bio je obnovitelj pokidanih starih veza i graditelj novih mostova, čovjek dijaloga. Murtićev mozaik samo je jedan od vrijednih tragova njegovog fizičkog bivanja na ovom svijetu. Zbog svega toga voditelji hodočašća u Boku Kotorsku morali bi znati zašto treba stati i u Dobroti, pred Murtićevim mozaikom, don Brankovim grobom i crkvom svetog Eustahija. Don Branko Sbutega činio je isto ono što i argentinski kardinal Jorge Bergoglio kada je 2010. godine skupa s glavnim argentinskim rabinom Abrahamom Skorkom izdao knjigu razgovora pod naslovom “O nebu i o zemlji”. Kardinal Bergoglio u međuvremenu je postao papa Franjo, pa je i spomenuta knjiga u katoličkom svijetu toliko dobila na cijeni da je ovih dana, u nakladi VBZ-a, doživjela i hrvatsko izdanje. Knjiga je to koja vrlo djelotvorno potiče na razgovor s poštovanjem kakav sam na zagrebačkoj promociji imao zadovoljstvo i povlasticu voditi s profesorom Adalbertom Rebićem i kolegom Darkom Pavičićem. Na tu ćemo se knjigu još vraćati, a nadam se da će doći i u ruke onih u Crkvi koji do ljudi poput don Branka Sbutege i njemu sličnih baš i ne drže i radije bi ih zaboravili i sakrili. Mala bokeljska župa Dobrota, grob njenog bivšeg, te briga i gostoljubivost današnjeg župnika, utoliko više zaslužuju naći se na hodočasničkim rutama: vjerničkim, kulturnim i jednostavno ljudskim.
