Premda sam odrastao u Rijeci, nagledao se maškara i povorki, doduše u nešto skromnijim i običnijim varijantama od onih koje propagira novovjeki kič, nikad nisam u njima sudjelovao niti uživao. Nikad me maškare nisu zanimale, osim pokatkad zvončari, pijani i rumeni na zimskoj kvarnerskoj buri, zabijali su se u kontejnere i plavi od onih zvona nastavljali dalje. Nešto je za mene u tom karnevalu na Kvarneru bilo dubinski odbojno, u samoj ideji karnevala za mene se krila neka prljava i zla, pritajena i, nažalost, stvarna ljudska narav. A tek ta primitivna glazba i ta usiljena sreća koja je izvirivala iz tih šupljih dosjetki i plitkog, dosadnog humora. Svega se toga sjećam dok medije obilazi vijest o tome kako su u Omišu zapalili svog krnju, ove godine za sve zlo ovoga svijeta, genijalci su izabrali lokalnog novinara koji živi tek koju kuću dalje od rute kojom prolazi povorka. Zapalili su ga na ožujskoj kišici, bez ikakva pardona, on je njima kriv za sve loše što ih je snašlo. U Selcu pak, koje očito, na svoju žalost, poznajem nešto bolje nego Omiš, lokalni su genijalci odlučili otići korak dalje i svoje mještane nasmijati paljenjem djeteta iz epruvete. Njima je taj hipotetični, nevini ljudski stvor kriv za sve loše u prošloj godini. Čovjek bi u te dvije priče teško povjerovao da ne živi tu gdje živi i da sudbinu ne dijeli s takvim ljudima koji sasvim uredno, nakon što svuku ženske gaće, obavljaju svoje civilne živote ne mareći suviše jesu li, tako nasmijani i osokoljeni, sami učinili neko zlo. A upravo je stravična lakoća tog morbidnog ludila, zamislite samo – zapaliti dijete, još nerođeno, nevino i čisto ljudsko, pa ako hoće čuti, i božansko biće. U ovoj paradoksalnoj maskaradi ti su ljudi na svoja lica nabili maske ne zato da budu netko drugi, kauboj ili indijanac, kurva ili pijanac, ne, oni su se ove 2014. zakrabuljili da bi mogli biti ono što doista jesu, raskalašeni bezumnici koje nervira istina o njima samima, a osobito im na živce ide pravo nekog drugačijeg da uopće postoji. Ljigavo i šuplje zvuče sva naknadna objašnjenja i nepostojeće isprike. Slatke li slobode zapaliti dijete, a potom ušetati u korizmu i odreći se čokolade.
Urbane transformacije suvremenog Zagreba
Velika se buka ovih dana dignula oko raznih instituta i njihova financiranja, oko tih sinekurnih oaza koje su najčešće služile da se nekoga udomi i uhljebi do najzasluženije mirovine. U tom rafalu što ga mediji s pravom ispaljuju po još jednom hrvatskom autogolu, treba ipak imati barem malo obzira, na nekim se institutima doista radi i neki ljudi doista ozbiljno i sustavno rade svoj posao. Knjiga koju držim u rukama prilagođeni je doktorski rad mlade znanstvenice s Instituta za društvena istraživanja, a zove se Urbane transformacije suvremenog Zagreba. Tema je, po svemu što oko sebe vidimo, jasno, mučna. Silne okupacije koje su se odigrale zakrivene javnim interesom, a ustvari pojedinačnom otimačinom zajedničkog prostora, nisu samo domaći proizvod, ima toga i u Venezueli, Bangladešu i Burkini Faso, no malogdje je to tako sustavno provedeno kao u zadnja dva desetljeća u Zagrebu. Smanjuje se prostor za život, a povećava prostor za jednoznačne trgovine kapitalom. O tome upućeno i znanstveno dojmljivo piše Jelena Zlatar. O našoj zajedničkoj urbanoj tragediji.
Bijela gondola u Umjetničkom paviljonu
Baš sam radostan što je ljudima koji su napravili izložbu Kate Mijatović u Umjetničkom paviljonu uspjelo dovesti i bijelu gondolu u kojoj je, spavajući, plovila sama umjetnica i sanjala na prošlogodišnjem venecijanskom bijenalu. Kata Mijatović je neplivačica, ali to za ovaj maleni tekst nije važno, važni su, i metaforički i nemetaforički snovi. Ona je potaknuvši ljude da joj ih pričaju, u svoj arhiv snova skupila više od dvije tisuće najnevjerojatnijih ispovijesti stvarajući tako osebujan, slojevit, čudesan emocionalni i iskustveni trezor, začudnu umjetničku popudbinu. Hrvatska je, s obzirom na aktualne vlasti i njima zanimljive izbornike imala u Veneciji čak i previše slabih nastupa, Kata Mijatović u izboru Branka Francshescija ovim radom spada u sam vrh umjetničke produkcije prošlogodišnjeg bijenala. Ovo je umjetnost za tankoćutne, mekane ljude, one koji nisu zaboravili sanjati i spavati, koji nisu zaboravili da se čovjek, ako baš želi čvrsto stajati u svom životu, mora i čvrsto držati za svoj san.
>> Selačka bešćutnost je OK ako je naša
>> Gay dijete iz epruvete nije spaljeno, organizatori: Htjeli smo ismijati referendum o braku
Zašto ovakav naslov? Zašto su svi naslovi u svezi ovoga slučaja ovakvi i neodređeni? Zašto se ne kaže imenom tko je taj monstrum i što je htio? Ovo je još jedno od strašnih i morbidnih ismijavanja i omalovažavanja obitelji. Autoritori ideje su priznali da su htjeli ismijati "zatucane" i "netolerantnu" hrvatsku većinu koja je glasovala za obitelj s porukom da su oni toliko okrutni da bi spalili i dijete iz epruete...Svašta se u tom referendumu ljepilo pristalicama Inicijative U ime obitelji, ali ovo je zbilja vrhunac. Baš zločestoća ne može mirovati.Problem je što se opet medijski izokreću teze i taj vandalizam se perfindo gura u usta upravo onima koji su napadani. Sve je to žalosno. Sve je to naša "demokracija i tolerancija" Da je to uradila suprotna strana, već bi bili na sudu: sve bi udruge i udrugice za ljudska prava visile naTv-u, gledali bismo specijalne emisije, Tomić i Jergović bi se raspisali, Gong bi pilio...Jurasica i Sarnavka bi se sablažnjavale, Opačić bi poduzela odgojne mjere nad zaluđenom nacijom...Ovako: tamo netko je napao tamo nekoga i to preko sirote i nedužne dječice.