Dok ovo pišem, Hrvatska na Olimpijskim igrama ima sedam medalja, od toga tri zlatne, i zauzima 15. mjesto po broju osvojenih odličja! Zamislite da smo na tom mjestu po konkurentnosti gospodarstva, po izvozu, da smo na tom mjestu na ljestvici najmanje zaduženih zemalja, s najmanje korupcije, po natalitetu, po kakvoći obrazovanja... Bili bismo najsretniji na svijetu. Ali nismo. Iz vrlo jednostavnog razloga – u Hrvatskoj ne valja ni društvo, ni institucije, ni vlast, valjaju samo pojedinci, skupine, ekipe, timovi koji izmiču nedjelotvornosti, neodgovornosti, nebrizi i truleži sustava.
Kad, na primjer, neki političar postane zastupnik u Hrvatskom saboru, ministar, zamjenik ministra, ravnatelj u nekoj javnoj tvrtki ili ustanovi, on zna da je došao na odgovorno mjesto zato da bude neodgovoran, na mjesto o kojem ovisi sudbina države i zajednice, ali on misli samo na svoj probitak, u prvom redu materijalni, i na što uspješniju prilagodbu skupini ili moći kojoj zahvaljuje svoju poziciju.
Kad pak sportaš dođe u neku ekipu – nogometnu, rukometnu, košarkašku, vaterpolsku... ili kad počne individualnu sportsku karijeru – boksačku, skijašku, veslačku, atletičarsku..., on zna da može uspjeti samo nadarenošću, radom i rezultatima i da se baš ničim drugim ne može nametnuti i održati.
Kad se naš političar nađe, na primjer, u društvu moćnika Europske unije, on zna da mu se mora podrediti, sluganski ulizivati i prodati interes vlastite zemlje. Kad se vrhunski hrvatski sportaš nađe pred europskim ili svjetskim natjecateljskim moćnikom, on zna da ga treba pobijediti i tako ojačati ugled svoje zemlje.
U sportskom svijetu naši vrhunski reprezentativci u prirodnim su odnosima nadmetanja koje nikoga unaprijed ne čini povlaštenim, uspješnim, pobjednikom. U političkom svijetu hrvatski su političari u odnosima moćnih i nemoćnih, onih koji diktiraju i onih koji slušaju, onih koji polažu pravo i na bogatstva Hrvatske i onih koji im u svom sluganstvu omogućuju da ta bogatstva kupuju i svoje poslovanje u Hrvatskoj usmjeravaju isključivo prema profitu, a ne prema razvoju.
Pojedinci i reprezentativni sportski timovi u Hrvatskoj uspijevaju ne zahvaljujući takvoj državi i njezinim vodstvima nego usprkos njima i državi. Slušate li ili čitate životne priče osvajača olimpijskih medalja ili izjave njihovih majki i očeva, gotovo bez iznimke čut ćete kako je riječ o sirotinjskim obiteljima i marljivim sportašima u njima kojima nitko ne pomaže.
Unatoč tome, unatoč toj nebrizi države (ni u sadašnjoj ni u prijašnjim predizbornim kampanjama sport nitko nikad nije spomenuo niti spominje!), unatoč izdajničkom odnosu manje-više svih vlasti prema sportskim interesima zemlje, svi su vrhunski sportaši veliki patrioti, svi se ogrću hrvatskim zastavama, upiru prstom u nacionalne simbole na sebi i oko sebe s kojima se poistovjećuju, drže ruku na srcu kad svira hrvatska himna, vole domoljubne pjesme i na prvom su im mjestu dvije najveće vrijednosti – obitelj i domovina.
I što je iznimno važno – oni su tako reći jedini javni izvor veselja za narod, moglo bi se reći – jedini javni razlog da se ova zemlja voli i da se njome ponosimo. Da sam na mjestu osvajača odličja, odbio bih svaki poziv na primanje kod političara i svaku njihovu čestitku, prosvjedovao bih protiv svakog njihova nastojanja da time dio njihove svjetske slave prenesu na sebe. Nepojmljivo je kako su u nas sport i država dva gotovo potpuno odvojena svijeta, s posve različitim načinima na kojima se održavaju i s posve različitim svrhama svoga postojanja.
Od Tuđmanove smrti naovamo sve su vlasti pristajale na to da Hrvatsku održavaju dugovi, da ne živi od svoga rada nego od novca svjetskih lihvara, da bude bez ponosa i dostojanstva i da joj budućnost bude u dužničkom ropstvu koje će nas učiniti prosjacima.
Sportska hrvatska “država” radi obratno, s istim tim svijetom u kojem postajemo robovi bez nade natječe se i nadmeće te doseže visove koji nas svrstavaju u svjetsku elitu. Sport je još jedini u Hrvatskoj nosilac nacionalne suverenosti koju smo izgubili i u financijama, i u gospodarstvu, i u politici.
Na međunarodnim natjecanjima veliki uspjeh Mesića, Račana, Sanadera, Josipovića, J. Kosor, Milanovića, a i Plenković im je po sluganskom europejstvu nalik – jest dug od pedesetak milijardi dolara. I dok su ti servilni nesposobnjakovići katastrofalno zaduživali zemlju u svijetu, sportaši su isti taj svijet zaduživali vrhunskim dostignućima.
>> Glasnovićevo zlato nije ni državno ni SDP-ovo, ni HDZ-ovo nego narodno
