Uoči još jednih parlamentarnih izbora koji ne obećavaju formiranje čvrste i mudre Vlade, treba reći da je kultura bila jedan od hitova aljkave i proljevaste predizborne kampanje održane na plus trideset u hladu.
Odjednom su gotovo sve stranke i koalicije govorile o potrebi da se za izdvajanja za kulturu podignu (ili, točnije rečeno, vrate) na minimalnih jedan posto državnog proračuna. Organizirani su i televizijski dvoboji stranačkih kulturnih prvaka koji su izazvali znatnu pažnju zainteresirane javnosti.
Političari su često davali izjave na temu kulture, među njima čak i socijaldemokratski prvak Zoran Milanović koji je u svom prvom premijerskom mandatu od kulture bježao kao vrag od tamjana, prepuštajući je opasnim improvizacijama nedoraslog koalicijskog partnera.
Milanović je iza zatvorenih vrata čak upriličio i susret s pojedinim kulturnim djelatnicima pa je ispalo da je kultura u Hrvatskoj odjednom važnija od sigurnih granica, gospodarskog rasta, nezaposlenosti, lustracije, bankarskog ropstva, Ine, pelješkog mosta ili pak trendovskog kurikuluma.
Zanimljivo da se HDZ prema kulturnim pitanjima u kampanji odnosio puno decentnije pokazujući da su mu kulturni problemi trenutačno poput vrućeg kestenja. U finalnom tjednu uoči izbora o kulturnoj politici bit će riječi i na javnoj tribini Kulturnjaka 2016. koji od formiranja zlosretne Oreškovićeve Vlade protestiraju protiv imenovanja povjesničara Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture.
A upravo je Zlatko Hasanbegović, htjeli mi to priznati ili ne, najzaslužniji za pozicioniranje kulture u samo središte hrvatskog medijskog interesa. Upravo je njegova kontroverzna osobnost kulturu stavila na sam vrh kurentnih društvenih i političkih tema. Pa baš je Hasanbegović bio jedan od najspominjanijih, najtraženijih i najcitiranijih ministara Oreškovićeve Vlade. Svako njegovo pojavljivanje u javnosti bilo je zapaženo.
Dok su ga jedni zdušno branili, drugi su ga zdušno napadali. Ravnodušnih nije bilo. Hasanbegović je kulturnom sektoru omogućio najveći broj novinskih naslovnica u novijoj povijesti hrvatskog novinarstva. I premda je u svom kratkotrajnom, niti polugodišnjem ministarskom mandatu u osnovi samo razarao, priznat ćete, nefunkcionalan i klijentelistički kulturni sustav kakav su izgrađivale prethodne HDZ-ove i SDP-ove proeuropske administracije, Hasanbegović je stekao veliki broj sljedbenika i ostavio znatan trag u hrvatskoj politici.
Za neke će ova tvrdnja biti apsurdna, ali činjenica jest da je Hasanbegović i bez jasno definirane i ukoričene vlastite kulturne strategije i kulturne politike pomoću vlastitog intelektualnog habitusa pokazao koliku važnost kultura ima u jednom makar i tranzicijskom i duhovno siromašnom društvu. Baš je Hasanbegović kulturu lansirao u politički i medijski fokus. A i to je neki domet.
>> 'Oni koji misle da ne trebam biti ministar kulture trebaju jasno iznijeti argumente'
