Zavrnula je rukav i suznih očiju pokazuje prolaznicima ruku... Amputirana joj je podlaktica nakon prometne nesreće, kada joj je bilo 18 godina. Obradovala nam se kao neka tužna osamljena djevojčica. Sad joj je 45 godina, koliko i njezinu mužu, a imaju petero djece. Trudi se za njih isprositi koju kunu. Od tisuću kuna socijalne pomoći ne može se preživjeti.

– Dosta mi je svega. Dođe mi nekad da uzmem štrik... Da mi nije djece, ne znam šta bi sa mnom bilo. Ovo skupljam za njih. Pitaju što ću im kupiti za rođendan – govori prosjakinja.

Zbog invaliditeta nikad nije bila zaposlena, a muž joj je prije nekoliko godina dobio otkaz. Na ulici provede oko pet sati na dan, isprosi dvjestotinjak kuna. Zabrinuta je za djecu.

– A gdje će se oni zaposliti? Vidite što se dogodilo s Pevecom! – kaže beznadno.

Kod Savskog mosta prilazi nam djevojka, plaha, izgubljena pogleda, lijepa lica, zube nema.

– Možete mi dati kunu? Molim vas, imam bebu... – pita stidljivo. Doznali smo da su joj 23 godine.

– A zašto ne radiš nešto?

– Dobila sam otkaz, a s roditeljima ne pričam. Tukli su me kao djevojčicu, od čega imam psihičke posljedice. Živim s dečkom, koji je nezaposlen – kaže djevojka i odlazi kao avet dalje tumarati mračnim ulicama i prositi. Mnoge tužne priče i životne drame mogu se čuti i od beskućnika u Prenoćištu u Heinzelovoj ulici.

– Bio sam kamiondžija, ali sve što bih zaradio, potrošio bih na kocki. Vozio sam kroz Njemačku, ali čim bih vidio natpis “Casino”, išao bih tamo umjesto na odredište. U kasinu na Trgu bana Jelačića bio sam inventar godinama – ispovijeda se 56-godišnjak iz Bosne i Hercegovine. Njega je na prosjački štap srušila ovisnost o kocki, a njegove cimere alkohol, droga, obiteljski i psihički problemi.

- Imam braniteljsku mirovinu osam tisuća kuna, ali pristao sam biti jamac dvojici suboraca s kojima sam proveo četiri mjeseca u srpskom logoru. Nisu otplaćivali kredit, pa ga sad ja otplaćujem i zato sam u prenoćištu u Heinzelovoj – govori rezignirano branitelj.

U prenoćištu mu je teško, cimeri se, kaže, slabo peru, smrde, puno je sukoba i neslaganja.

Što se događa nakon što beskućnici uđu u prenoćišta? Do kada tako?

– To je problem, ostaju tamo godinama. Njih ulazak u prenoćišta psihički dotuče, a ne postoje institucije koje bi im pomagale da se ponovno integriraju u društvo – kaže Ivana Kordić iz Volonterskog centra Zagreb. Različiti su razlozi zbog kojih su postali beskućnici, kaže, od obiteljskih prilika do alkoholizma i droga. Koliko je poznato, oštra zima dosad nije ugrozila život nijednog beskućnika u Zagrebu, a vrata prenoćišta u Heinzelovoj otvorena su onima s prebivalištem u glavnom gradu.

Otprilike 500 beskućnika živi u Zagrebu, uključujući one smještene u prenoćištima, kaže Višnja Fortuna, pročelnica gradskog Ureda za socijalnu zaštitu.