Halo Beograde, ovdje Zagreb – rečenica je to s naslovnice Večernjaka, objavljenog u subotu, 15. kolovoza, 1964. godine, a 'u prijevodu' je značila da su, upravo od tog dana, točno u 15 sati, u prometu bile direktne, telefonske linije 'Zagreb-Osijek' i 'Zagreb Beograd'. Iako, u današnje doba mobitela, brzog interneta i suvremene tehnologije, to možda zvuči pomalo smiješno, otvaranje nove, telefonske centrale, zahvaljujući kojoj se, nakon biranja broja, na vezu čekalo 'samo' 20 sekundi, nazvano je, prije 59 godina, povijesnim događajem.
Kako je tada pisao Večernjakov novinar, s bilo kojeg telefona u Zagrebu moglo se, od tog, 15. kolovoza, 1964. godine, 'okrenuti' 011, što je bio pozivni broj za Beograd, a na vezu se, zahvaljujući tada novoj tehnologiji, čekalo najviše 20 sekundi. Umjesto dotadašnjih 45 razgovora, s tadašnjim se glavnim gradom bivše države, nakon što su stare linije s čekanjem, zamijenjene novima, istovremeno moglo voditi 120 razgovora. U sklopu kvalitetnije PTT usluge, takva je, automatska, telefonska veza bila uspostavljena i između Zagreba i Osijeka, čiji je pozivni broj tada bio 754.
Puštanje u rad modernih, ARM 20, tranzitnih telefonskih centrala, u Zagrebu i Beogradu, napravljen je veliki korak naprijed, jer prethodni su koraci, kako je tada napisao Večernjakov novinar, bili vrlo spori - od dana kada je Graham Bell, davnog 14. rujna,1876. godine, u Washingtonu, napravio prvi pokus prijenosa govora telefonom, pa do tog kolovoza 1964. proteklo je čak 88 godina.
Vlasnik prvog telefona u Zagrebu
Dan kada je, u Zagrebu, ukopčan prvi telefon, nesumnjivo je bio događaj godine. Vlasnik prve 'sprave za govorenje i slušanje', kako su tada zvali telefon, bio je zagrebački špediter, Vilim Schwarz. Upravo je u njegovoj kući, na uglu Duge, odnosno Radićeve ulice i Krvavog mosta, ulice koja povezuje Radićevu s Tkalčićevom, 1. siječnja 1887. godine, proradila i prva zagrebačka telefonska centrala, s 30 brojeva, koju su mnogi tada nazivali 'Čudom Božjim'. Prvi pretplatnici bili su 'Tvornica kože' i 'Prva hrvatska štedionica', a prve zagrebačke telefonistice bile su Betika Rihtarić, Viktorija Soronijević i Laura Sekulić.
Pretplata se najprije plaćala sedam forinti, a kasnije je, gle čuda, pojeftinila na samo pet forinti. Koliko će se dugo razgovarati ovisilo je, o 'dubini' džepa. U prvoj zoni, a to je bilo područje do 100 kilometara, jedan je impuls trajao 10 sekundi, a stajao je 20 tadašnjih dinara. U drugoj zoni, do 200 kilometara, impuls je trajao 8 sekundi, u trećoj zoni, do 400 kilometara, 6 sekundi, a u četvrtoj, preko 400 kilometara, jedan impuls trajao je samo 5 sekundi. Da bi to što slikovitije prikazao, naš je novinar tada izračunao da bi ga, čitanje njegovog članka, sugovorniku u Beogradu, koje bi potrajalo oko 2 minute, stajalo 400 dinara, dok bi se za kratku rođendansku čestitku trebalo izdvojiti 40-ak dinara.
'Halo, gospođice...'
'Halo gospođice, molim vas broj...' tako su glasili uobičajeni pozivi pretplatnika, u vrijeme kada su veze uspostavljale telefonistice. Godine 1893. telefonsku je centralu preuzela država, a samo dvije godine kasnije, 1895., bila je preseljena u tadašnju Nikolićevu, odnosno Teslinu ulicu, u kuću dr. Vladimira Nikolića, na broju 10. U današnjoj pošti, u Jurišićevoj ulici, 1904. godine, dovršena je i u promet puštena telefonska centrala sa 750 brojeva. Centrala se povećala 1913. godine, na 2400 brojeva, a 1. travnja, 1928.godine, otvorena je automatska telefonska centrala sa 7 000 brojeva.
POVEZANI ČLANCI:
Večernjak je te, 1964., objavio i simpatičnu anegdotu, iz doba prvog telefona, čiji su glavni akteri bili jedan djed i jedan unuk. Unuk je, kako je priča kružila, pitao svog djeda što su ljudi imali u doba njegove mladosti, kada još nije bilo telefona, na što mu je mudri djed, purger, odgovorio: -'Imali su mir Božji!' Slažete li se s djedom ili ipak ne možete bez svog mobitela?
>> VIDEO Ovo se ne viđa svaki dan: Stotine balona na vrući zrak ispunile nebo iznad Bristola
Nije se smatralo čudom. U osnovnoj školi na tehničkom odgoju se učilo kako radi telefon. Nije bilo linija. U prigradskom kvartu u Zagrebu su bile dvije javne tel. govornice. Čudom smo smatrali prije 23 g. da će svako dijete imati mobitel.