Jedina je šansa za Hrvatsku da – ne uđe u Europsku uniju! Tvrdi to skupina od 40-ak mladih intelektualaca, okupljena u neformalnu inicijativu koja je dosad proizvela dva kritička temata o Europskoj uniji, “S onu stranu Schengena” 1 i 2. Iako Hrvatsku samo 19 mjeseci dijeli od prelaska praga Unije, u javnosti gotovo da i nema rasprave o tom sudbonosnom činu, većina kao da je uvjerena da druge mogućnosti nema pa o tome što nam Unija nosi ne vrijedi ni raspravljati.

Koja je alternativa Hrvatskoj – da ostane sama na Balkanu, pa nismo mi Norveška, nemamo naftu, nismo Švicarska, nemamo moćne banke – ključan je argument za EU. Ekipa iz Demokratske inicijative protiv EU s kojom smo razgovarali – aktivistica Jelena Miloš, student i aktivist Juraj Katalenac, mladi povjesničar Nikola Vukobratović i docent s Filozofskog fakulteta Mate Kapović – tvrdi upravo suprotno, ulazak u Uniju ugrozit će Hrvatsku.

Štetna politika EU

U Uniju ćemo davati više novca nego što ćemo iz nje dobivati, krupnom kapitalu bit će dobro, ali ne i radnicima, plaće neće rasti, a ako poželite prosvjedovati, možete koliko želite vikati po Zagrebu, prava vlast u Bruxellesu ionako vas neće čuti niti je možete srušiti. To su osnovne teze ove skupine protivnika Unije. No, koja je onda alternativa za Hrvatsku?

– To je kao da pitate koja je alternativa samoubojstvu. Alternativa je da se ne ubijete... Neoliberalizam koji zapadnim svijetom vlada od vremena Margaret Thatcher i Ronalda Reagana donio je danas školarine na fakultetima, participacije u zdravstvu, naplatu parkiranja, rad samo na određeno, lakše otpuštanje radnika, privatizacije i rastuću nejednakost – odgovara Kapović, dodajući kako je u Europi je glavni promotor i provoditelj takve štetne politike upravo EU.

– Našli smo se i počeli istraživati što Hrvatskoj stvarno donosi EU, zato što smo bili sumnjičavi prema onome oko čega se svi slažu: da je EU jedina šansa za razvoj Hrvatske i dosezanje civilizacijskih standarda. Pri čitanju tekstova i proučavanju statistike primijetili smo da EU, o kojem se govori kao o jedinoj šansi za prosperitet i ekonomski razvoj, već sada nameće Hrvatskoj niz mjera koje su zapravo vrlo štetne, prije svega u ekonomiji – uključuje se Vukobratović.

Kapović drži kako se politika EU vodi isključivo u korist kapitala.

– Tvrdi se da se mi ne možemo sami izvući, da smo prljavi Balkanci, nasuprot sjaju EU koja će nas izvući. No, dvojba nije Balkan ili Europa nego interes većine ili interes sitne političko-ekonomske elite – pojašnjava.

– Sva težina krize želi se prebaciti na leđa običnih ljudi koji za nju nisu odgovorni, umjesto da se prelomi preko leđa onih koji su krizu prouzročili, a to su banke i financijske institucije. U Grčkoj i Italiji na vlast su kao navodni spasioci došle tehnokratske vlade, vlade stručnjaka. Te tzv. tehnokratske vlade zapravo su podvala kojom se želi izbjeći da narod bira ekonomsku politiku vlastite zemlje. Predstavljaju se kao stručnjaci koji donose objektivno nužno reforme, dok to zapravo nije točno. U ekonomiji ne postoje reforme koje su objektivno nužne, to nije egzaktna znanost kao fizika, ekonomija je uvijek pitanje politike, političkog izbora komu koristi određena ekonomska politika, a ova ekonomska politika koristi zapadnoeuropskim financijskim institucijama i krupnom kapitalu. Koliku potporu imaju tehnokratske vlade vidjelo se u Grčkoj i Italiji, gdje su nakon njihova imenovanja izbili masovni prosvjedi – dodaje Vukobratović.

Radništvo uvučeno u kredite

Kad se govori o tome žive li Grci iznad svojih mogućnosti, ističe također, mora se znati da grčki radnici rade mnogo više i napornije od njemačkih.

– Grčki je deficit izravna posljedica njemačkog suficita, jedno bez drugoga ne ide, da bi netko bio u plusu, drugi mora biti u minusu. Osim toga, treba znati da ulaganja zapadne Europe u južnu i istočnu nikad ne koriste manje razvijenoj zemlji, nego kapitalu – kaže Vukobratović, a Kapović ističe kako na slobodnom tržištu bez granica uvijek pobjeđuje jači.

– Kakvi mogu biti izgledi hrvatskih firmi ili poljoprivrede kad uđemo na zajedničko tržište – pita, domećući kako je u nekim novim zemljama EU, u Letoniji, Estoniji ili Irskoj, rast bio samo prividan. Rast je zabilježen, tvrdi, zbog naglog ulaska kapitala, ali čim je zazvonio alarm na krizu, kapital se istog trenutka povukao jer nema nikakvih ograničenja. Pa je u baltičkim zemljama, nakon godina rasta, iako je to bio rast samo za manjinu na vrhu, uslijedio još veći pad.

– Prilično je sigurno da će Grčka bankrotirati, kad padne Grčka, past će eurozona, a katastrofalne posljedice toga osjetit će se u cijelom svijetu – predviđa Kapović.

Što se zapravo događalo proteklih godina? Realne radničke plaće u 30 godina neoliberalizma stagniraju, u Njemačkoj, primjerice, posljednjih 20 godina ne rastu. Kupovna je moć smanjena, ali to je nadoknađeno potrošnjom na dug. Radništvo je uvučeno u potrošnju na kredit, a to se, kako sada vidimo, dogodilo i u Hrvatskoj. Potrošnja tako raste unatoč stagniranju plaća, a krediti još daju kamate, pa se činilo da su se jednim udarcem postigla dva cilja. Međutim, zaduživanje ne može ići unedogled, u jednom trenutku ljudi više ne mogu otplaćivati svoje kredite.

– ‘Ne’ na hrvatskom referendumu pomoglo bi uređenju zemlje na mnogo ravnopravnijim osnovama – kažu, dodajući kako oni nisu protiv ujedinjene Europe nego protiv Europe na neoliberalnoj osnovi, a neoliberalizam se pokazao čak i ekonomski neefikasnim, stope rasta vrlo su niske i u razdoblju prosperiteta.