Josipovićev je inauguracijski govor u osnovi posve sukladan očekivanjima: bez retoričkih finesa i izraza za pamćenje (poput Mesićeva “građanina-predsjednika”), s mnogo već poznatih formulacija i jasnih obećanja. To je, u punome smislu riječi, govor političara kakav je Republici danas potreban, koji, izgleda, doista kani viriti iz svoje funkcije, a ne zaklanjati ju svojom osobom.

Ne spominje BiH, Srbiju ni Sloveniju

Sadržajno, začuđujuće je što se u govoru uopće ne spominju dvije od tri predsjednikove bitne ustavne funkcije; ni riječi nema o vojsci kojoj je vrhovni zapovjednik, niti o obavještajnim službama. Izostavljene su čak i napomene o nužnim promjenama političkoga sustava (od teritorijalnih promjena nadalje), ali i preuzimanje obveze za nametanje (daljnje) profesionalizacije kako diplomaciji, tako i vojsci i obavještajnim službama. Imenom se ne spominju ni Bosna i Hercegovina, ni Slovenija niti Srbija (a kamoli potreba izglađivanja sporova s njima), itd.

Prvi odjeljak govora apostrofira dvije tradicijske okosnice današnje hrvatske politike, slijedom vrijednosti iz dva posljednja rata. Josipovićevo je stajalište ideologijski neutralnije od Mesićeva; antifašizam je relativiran ratom iz devedesetih (i obratno). Ipak, ostaje pitanje može li se iz ovakvih vrijednosti izvesti “zalaganje za demokraciju, ljudska prava, socijalnu osjetljivost i solidarnost”.

Kao da govori kandidat, a ne predsjednik

Ključni je dio govora posvećen stajalištima s kojima je Josipović i izabran za predsjednika. Kao da i dalje govori kandidat, čak zastupnik manjinskih stajališta koji tek nastoji uvjeriti većinsko javno mnijenje. Ne radi se pritom tek o nedostatku ujednačujuće redakture, u čitavome govoru očitome, nego o aktivističkoj retorici koja obuhvaća bitne probleme zaštite prava u demokraciji (premda pravo na zdrav okoliš, prava starijih ni invalida nisu spomenuta). Ovaj diskurs vodi logički naglašavanju “hrabrosti” kao uvjeta za pobjedu nad nepravdom, a predsjednik bi svojim ovlastima trebao nastojati oko njezina sustavskoga ukidanja.

Najveći odjeljak govora posvećen je onome segmentu u kojemu predsjednik Republike nema posebnih ovlasti – ekonomiji. Josipović pritom, u osnovi sukladno nedavnim SDP-ovim prijedlozima, ali i na tragu dugogodišnjih Mesićevih nastojanja, inzistira na lokalnim izvorima krize, na poduzetničkome duhu, na borbi protiv siromaštva. U ovome se tek dijelu pojavljuju ekologija i naobrazba, no nema ni načelnih riječi o obijesti najbogatijih, niti o opasnosti od monopoliziranja tržišta u trgovini, medijima, itd.

Pomalo pretjerana ocjena

Dio posvećen međunarodnim odnosima korektno je sastavljen; jasno upozorava na probleme koji su pred hrvatskim integracijskim nastojanjima (no susjedske prepone ne spominje). Ipak, ocjena da su “sve dosadašnje vlade iskreno željele europsku Hrvatsku” pomalo je pretjerana, čak i za ovu svečanu prigodu. O NATO-u se – za razliku od već uobičajene zapadnoeuropske prakse – govori bez trunke bojazni koje izaziva angažman u vojnim misijama. O UN-u je pak riječ kao o prigodi za realizaciju nacionalnih interesa, no mir u svijetu se pritom ne pojavljuje ni kao fraza (nego tek u kasnijem nabrajanju općih ciljeva međunarodne politike).

Kada je pak riječ o susjedima i trećim zemljama, navode se prioriteti odnosa u regiji, ali su određeni kao zadaci svih regionalnih političara, bez naglašavanja pozicija i zadaća među njima, a posebice samoga novoizabranog hrvatskog predsjednika (povratak izbjeglica, prognani se ne spominju, naveden je kao vanjskopolitički, ne i kao bitan unutrašnjopolitički problem). Govori se o državama u kojima “živi hrvatska dijaspora”, no nejasno je pokriva li ova formulacija i hrvatsko pučanstvo u BiH. Odnos sa SAD-om ocrtan je u skladu s uobičajenim domaćim pristupom, pod (utopijskom) odrednicom “strateškog partnerstva”.

Najbolji dio govora

Odjeljak posvećen budućnosti vjerojatno je najbolji dio govora. Tu se jasno inzistira na antidiskriminacijskome programu, na sučeljavanju s korupcijom, čak i na “postmodernoj” državnoj suverenosti, klimatskim promjenama, poteškoćama europske akulturacije, znanstveno-obrazovno-kulturnoj konstrukciji nacionalnoga identiteta… Ovaj, završni, dio – doista sukladan onome što govore Josipovićevi kolege u najboljim dijelovima svijeta – dospijeva na koncu do jednostavnoga, potencijalno iznimno važnog obećanja: “služit ću” . U najboljoj francuskoj republikanskoj tradiciji Josipović je za epohu odskočio od Tuđmanova nadnošenja nad puk i demokratske ustanove.

Javnost je, dakle, čula govor koji ostavlja otvorenima najbolje potencijale Josipovićeva predsjedanja Republikom, nedostatke treba vjerojatno pripisati prijelazu iz kandidatskoga u predsjedničko samorazumijevanje (ne samo Josipovića nego i njegovih suradnika). Sve će ostalo pokazati sam protek mandata koji je netom započeo.