Upoznali su se u Vinkovcima u kolovozu ‘91. godine kad su išli izvještavati iz razrušene Slavonije. Višnja Kamenski bila je novinarka, Srećko Bačun snimatelj, oboje vanjski suradnici Hrvatske televizije. Profesionalno su se odmah prepoznali i nije ih bilo strah sjesti u auto, obilaziti granatirana mjesta i slati izvještaje.
Kad su se nakon sedam dana vraćali s terena iz Vinkovaca i Vukovara u svoj Zagreb, već su bili ljubavni par. Život se tih godina, objašnjavaju, odvijao vrlo brzo, svaki je dan bio nov početak i za neka standardna “upucavanja” nije bilo vremena.
Mjesec kasnije opet su jurili na ratište. Bio je 1. listopada kad su ušli u Vukovar. Mislili su odraditi posao i vratiti se. Višnja je bila u bermudama i ljetnoj majici. Ali, taj dan se više nije moglo iz grada.
– Dobro – pomislili su – izaći ćemo sutra-preksutra. No, nisu. Kad su 6. listopada poginuli dečki koje su poznavali, shvatili su koliko im se rat opasno približio. Čuvši da je ubijen Blago Zadro i da se četnici približavaju kući u kojoj su bili u podrumu, izgledalo im je da je blizu kraj, da će ih mučiti, a ako dobro prođu, samo ubiti.
Put je bio odsječen...
Spalili su novinarske akreditacije da se ne otkrije tko su. – Shvatili smo da nam je “rok trajanja” kratak i odlučili su se vjenčati. Imala sam neki prsten i dala ga Srećku, a on je u kući gdje smo bili našao drugi i dao ga meni.
Stali smo na prag ruševine i jedno drugom izgovorili zavjete. Mogao nas je čuti tek jedan pomalo retardiran muškarac, zapravo nesvjestan što se to oko njega događa – prisjeća se Višnja Kamenski.
Tog dana svom je prezimenu dodala i Srećkovo. Njihovo vjenčanje nikoga nije iznenadilo – vojnici su imali svojih briga, ljudi u skloništu svojih.
Iz Borova naselja premješteni su u Komerc i tu su ih optužili da su srpski špijuni, vodili ih na ispitivanje. Jedne noći Srećko Bačun otišao je iz Borova u Vukovar potražiti pomoć, da ih netko izbavi iz pakla. Sljedećih šest mjeseci nisu se vidjeli.
Put je bio odsječen. Višnja je ostala u Borovu, desetak dana nije spavala pa joj se u nekoj poluhalucinaciji pričinjavalo da je u Zagrebu, da se vozi tramvajem.
– Kazali su mi da je Srećko ubijen, da leži uz kanal. Pomirila sam se s tim – kaže novinarka. Vijest o njegovoj smrti zatekla ju je u obućari, gdje je dočekala i pad Vukovara. Jednim od posljednjih kamiona izašla je iz grada, sretna što nitko nije izdao da je novinarka Hrvatske televizije.
Smislila si je ona tada već i lažni identitet, odlučila je reći da je iz Vukovara, a ime koje si je sama dala, a kojeg se danas više ne sjeća, upisala je na unutrašnjost čizama. No, nitko je nije pitao tko je.
Preko Dalja stigla je do Novog Sada, prigrlivši usput jednu teško pokretnu staricu o kojoj se brinula. Kad je čula da će ih opet vratiti u Dalj, primila je tu baku ispod ruke i išetale su na glavnu ulicu. Uz pomoć crkve otišle su u Beograd, a zatim u Sarajevo iz kojeg se dokopala Zagreba.
– Na meni je još bilo vukovarske prašine kad sam se pojavila na porti televizije. Ali, moja priča kao da nikoga nije zanimala, nisu me pustili u eter – govori.
Uhitili ga u bolnici
Dok se ona još stiskala u gomili u skloništu, Srećko je u Vukovaru skupljao civile, ranjenike, ratovao...
Na mrtve odrasle ljude već se navikao, al’ ranjenu djecu koja ti umiru na rukama i dandanas sanja. Uhitili su ga u bolnici i sljedećih mjeseci u Srijemskoj Mitrovici tukli nekoliko puta na dan.
Nisu ga odmah ubili jer im je bio “trofej”, dobar za razmjenu koju je dočekao 22. svibnja 1992. godine. Višnja ga je, kad se vratio doma, zatekla u kupaonici i otad su nerazdvojni. Vjenčanje su ponovili 17. listopada 1992., a četiri godine nakon Višnjina izlaska iz Vukovara, 20. studenoga, rodio im se sin Svebor uz kojeg imaju i kćer Reu.
Danas su oboje zaposleni na televiziji, oboje boluju od PTSP-a, a HTV-u su svoju priču ispričali na 15. godišnjicu stradavanja Vukovara.
Zašto to nismo mogli već prije čuti? Svako dobro i blagoslov želim toj obitelji.