Vladimir Gligorov profesor je na bečkom Institutu za međunarodne ekonomske studije, sin prvog makedonskog predsjednika Kire Gligorova i analitičar ekonomskog i političkog stanja zemalja bivše Jugoslavije. Povod za razgovor je kriza u Makedoniji te ekonomska kriza u Hrvatskoj.
Kako ocjenjujete ulogu SAD-a u sklopu albanskog pitanja, Albanci u SAD-u imaju velikog saveznika?
SAD je odigrao veoma pozitivnu ulogu u Makedoniji od početka, učinio je dosta za razliku od Europske unije. Naravno, prednost SAD-a je u tome što ima mogućnost utjecati na obje strane, na Makedoniju i na Albaniju. EU nema mogućnosti utjecati na Makedoniju kao ni na Albaniju, koja još nije članica, ni na Kosovo jer se Kosovo sporo rješava. Ipak, to ne znači da je SAD uvijek u najboljim odnosima s trenutačnim strankama na vlasti.
Razmišljate li o povratku u Makedoniju?
Nisam ni rođen u Makedoniji, rođen sam u Beogradu, pa se ne mogu vratiti, ali idem tamo redovito. Roditelji više nisu živi, imam sestrične, rodbinu, poznanike. Imam tamo to što je ostalo od oca, imam gdje spavati. To je u redu, ali što se tiče bilo čega drugog, to je isključeno s obzirom na to da tamo nikad nisam živio ni imao neku veliku ulogu u Makedoniji.
Kako danas gledaju na vašeg oca u Makedoniji?
Kako tko. VMRO ima odnos koji je više formalan nego odnos entuzijazma. Moj otac nije bio nacionalist ni VMRO-ovac, bio je na drugoj strani, od toga nikad nije bježao. VMRO njega ne smatra svojim. Ipak, njegovu ulogu ne samo u Makedoniji nego ni u Jugoslaviji ne može nitko negirati. To se na određen način poštuje.
Kako gledate na djelovanje Ljupča Georgievskog?
On više nema nikakvu ulogu, a prije je imao uglavnom negativnu ulogu, zato što u velikoj mjeri snosi odgovornost za ono što se dogodilo 2001. Ta nacionalistička politika stvarala je probleme u odnosima s Albancima, to je bio konstitucionalni problem koji je tada postojao. Nakon toga, Ohridski sporazum i smirivanje u Makedoniji osigurali su socijaldemokrati, a ne VMRO.
Kako ocjenjujete djelovanje vođe oporbe Zorana Zaeva?
Ne poznajem ga, ali ono što sad radi socijaldemokratska stranka tamo, izražava jedno nezadovoljstvo, ono je očito i jasno. Da je vlada bila razumnija, ne bi bilo potrebno raspravljati na ulicama. Zaev je dosta oštar, ne mogu ocijeniti koliko je u pravu, ali problem nesumnjivo postoji i on ga artikulira.
Prijeđimo na ekonomiju. MMF najavljuje rast BDP-a u Hrvatskoj od 0,5 posto, ali zbog rasta u okruženju. Je li situacija u Hrvatskoj 2011., kad je na vlast došla ova vlada, bila zaista toliko loša da je trebalo toliko vremena za minimalan napredak?
Mislim da je Hrvatska imala mogućnost proći puno bolje kroz ovu krizu s obzirom na to da je prije krize išlo bolje na tržištu rada i u razmjeni s inozemstvom. Velika je greška napravljena što nije promijenjen okvir privredne politike, a nije promijenjen zato što u suštini Hrvatska ima instrumente koje ne želi koristiti. Hrvatska ne koristi ozbiljnije instrumente industrijske politike iako je Milanovićeva vlada s tim pokušavala. To nije jednostavno provesti. Ostaju fiskalna i monetarna politika. Kako je monetarna politika nedodirljiva, išlo se na fiskalne mjere. Problem je što treba smanjiti potrošnju i zaposlenost u vrijeme kad je privredna aktivnost ionako pritisnuta. Mislim da Hrvatska nije imala tako velik javni dug da je morala pribjeći tim reformama. Ostaje pitanje strukturnih reformi, koje nije jednostavno provesti u Hrvatskoj jer postoje veoma ozbiljni pritisci i interesi. S tržištem rada je problem manji nego drugdje jer raste nezaposlenost pa očito nije problem otpustiti ljude. Ostaje problem prije svega ogromnog pada aktivnosti u građevinarstvu, na to je trebalo misliti ranije. Posljedica je problem u bankarskom sustavu i na to je trebalo misliti ranije. To je problem fiskalnih i monetarnih vlasti jer je to trebalo spriječiti na jedan ili drugi način. Sad imate to vrlo tegobno prilagođavanje, uz visoku nezaposlenost, pad životnog standarda i uza sve bankrote. Tako je Hrvatska došla u situaciju da ne koristi nijedan instrument kojim bi na to mogla utjecati. I onda očekuje da dođe plima kako bi brod mogao ploviti.
Zašto vlada ne koristi instrumente industrijske politike?
Vlada je, primjerice, ponudila jeftine kredite za programe, ali tih programa nije bilo, zato što imate depresiju na domaćem tržištu, a nemate poduzetnike koji razumiju strano tržište. Ipak, nešto se događa, u Hrvatskom zagorju, u Međimurju, to je razumljivo, stvar se malo seli iz Austrije, ali to je jako sporo. Svi drugi instrumenti se ili ne koriste ili se koriste površno.
Što mislite da je najveći propust ove vlade?
Vlada koja dođe u situaciju kakva je tada bila mora imati sveobuhvatan program promjene. Bilo je potrebno imati strategiju koja uključuje promjene u monetarnoj politici, promjene u fiskalnoj politici, u regulatornoj politici, bile su potrebne značajne intervencije u građevinarstvu. Sve je to trebalo učiniti u prvih šest mjeseci do godinu dana. Kako se to nije smatralo izvodivim, a sveobuhvatnog programa nije ni bilo, prošla je godina-dvije, više se, politički gledano, nije moglo krenuti nanovo.
Je li Vlada ipak postigla neki uspjeh?
Teško je reći zato što imate šest godina recesiju, što da čovjek kaže, možda da je moglo biti gore, ha-ha..
Još se ne zna što će biti u programu HDZ-a, ali angažirali su dr. Sinna iz Njemačke, čini li vam se to obećavajućim?
Rijetke su situacije kad netko može izvaditi zeca iz šešira. Ovo nije takva situacija. Kod stanja kao što je hrvatsko, grčko, tu ne možete reći da će doći mađioničar i sve riješiti. Koliko god je g. Sinn dobar ekonomist, iako ne vjerujem da će se on time baviti, njegov institut je sigurno sposoban napraviti neki program Vladi, ipak to neće biti dramatično iznenađujuće. Neće biti stvari za koje ćemo se lupiti po glavi i reći: kako se toga nismo sjetili. S obzirom na veliki javni dug, on će ove godine doći na 90 posto BDP-a, ne može se preporučiti ništa drugo osim stezanja remena, znači da u stvari vi imate problem smanjenja domaće potražnje. To valja nadoknaditi stranom potražnjom. Kako ne možete devalvirati, postoje drugi mehanizmi, jedan ili drugi način da se plaće smanje, bilo nominalno, bilo kroz mjere tzv. fleksibilizacije. Onda da vidimo hoće li povući Njemačka i Austrija. Tu je problem Italija koja je veliki hrvatski partner i ne funkcionira bogzna kako. Isto tako, zemlje na prostoru bivše Jugoslavije nisu sjajne. Ne može se bogzna što uraditi s ovim instrumentarijem i ovakvim ograničenjima.
Mnogi kažu da je kuna precijenjena, je li moguća postupna devalvacija?
Nikad nisam bio zagovornik devalvacija, ali drukčija monetarna politika utjecala bi na to da kuna bude fleksibilnija, da budu manji troškovi u Hrvatskoj. Sav je javni dug u stranom novcu, pa i privatni dugovi, pa bi devalvacijom i dugovi narasli. Javlja se problem što svi smatraju da bi bilo dobro da troškovi u Hrvatskoj budu niži izraženi u eurima, ali nitko ne bi da se mijenja monetarna politika. To je otprilike kao da ste se vezali u luđačku košulju.
Što kažete na Draghijeve mjere? I dr. Sinn je priznao da su dale efekta.
Mislim da je Draghi odigrao izuzetno pozitivnu ulogu. Kod tih mjera imate ograničene mogućnosti. Onoliko koliko je mogao, uspio je obraniti euro, što nije mala stvar ako se sjetite kako je to izgledalo 2012.
Kako vidite ulogu Njemačke u krizi?
Imali su problem napraviti ravnotežu između vlastitih interesa i interesa Europe, što za Njemačku nije jednostavno. U javnosti, uključujući i g. Sinna, postoji veoma ozbiljan otpor, kažu da Njemačka previše vodi računa o drugima. Njemačka uloga je bila pozitivna, očuvana je privredna aktivnost, posebno izvoz, a doprinos stabilnosti EU nije mala stvar iako je mogao biti veći. EU je složen i sporo se kreće, ali puno je toga napravljeno, primjerice na centralizaciji bankarskog sustava, na stvaranju fondova za pomoć bankrotiranim državama. Bez Njemačke to ne bi bilo moguće.
>>Velika Albanija nema političku podršku u Tirani, kao ni u Prištini
>>Makedonija – zemlja koja sve više sliči Bliskom istoku
