Gotovo stoljeće star drveni ormar i komoda dva su najljepša komada namještaja u obnovljenoj kamenoj kući predsjedničke kandidatkinje Vesne Pusić u malome istarskom selu Sovinjaku. To joj znaju reći prijateljice i gosti, a i ona se posebno ponosi time što im baš ti komadi zapinju za oko jer djelo su njezinih ruku i restauratorskih sposobnosti.
– Kada sam ih našla na podu oronule kuće, bili su za smeće. Izgledali su tako loše da ih nitko nije htio ukrasti, niti je itko, osim mene, vjerovao da se mogu obnoviti. Prvo sam ih dobro izribala, a kada sam vidjela da se mogu vratiti u život, zasukala sam rukave, kupila sredstva za zaštitu drveta od crva i dala se na posao – kaže Vesna Pusić, čija priča o obnovi oronulih seoskih dvora u Sovinjaku najbolje oslikava njezin karakter.
Seoska idila
Nikada nije mislila da će utočište od gradske vreve pronaći na selu, a kamoli da će osjetiti graditeljsku strast i jednoga dana obnavljati seoske ruševine. Kaže da je za to zapravo najviše “kriva” njezina prijateljica koja ju je pozvala u Sovinjak da vidi kuću što ju je kupila.
– Nikada nisam imala želju graditi kuću, ali kada sam došla u Sovinjak i vidjela tu ruševinu od kamene kuće, uhvatila me neobična strast i želja da to mjesto ponovno oživim. Posebno je zadovoljstvo kada se ta ruševina počne pretvarati u nešto što je novi život, što ima kuhinju, što ima nove daske koje se lakiraju, kada slijepi prozori postaju pravi… Bila sam sva u toj obnovi, sudjelovala sam u kreiranju svakog detalja, obilazila sam sela i mjesta po Istri u potrazi za starim komadima namještaja. Sve što se nalazi u toj kući kupljeno je u Buzetu i okolici – dodaje predsjednička kandidatkinja HNS-a.
Svoje seoske dvore u Sovinjaku, koje je prije 17 godina kupila i obnovila sa suprugom Jurgisom Oniunasom, Vesna nije doživljavala samo kao mjesto gdje će se odmarati tjedan ili dva godišnje. Željela je živjeti s tim mjestom, s domaćim ljudima, postati Sovinjanka u pravome smislu riječi.
Mještani Sovinjaka, njezini sumještani, koji se mogu prebrojiti na prste dviju ruka, reći će da njihova Vesna najradije sjedi na nekom seoskom suhozidu i s najstarijim mještanima razgovara o povijesti sela, o zanimljivim ljudima koji su još živi ili su živjeli u tome selu. Posebno su je, tvrde Sovinjani, zanimali ljudi i njihove sudbine koji su generacijama živjeli u kući koja je sada njezina.
– Da, istina je. Zanimalo me koji su sve ljudski životi prošli kroz tu kuću, kako su je ti ljudi vidjeli, što je nekada bilo na mjestu gdje je moja kuhinja ili soba danas…
Tako sam doznala da je u mojoj kući nekad bila konoba u kojoj su ljudi sjedili, pili i kartali se, da je u jednome dijelu bila i trafika jer Sovinjak je nekada bio veliko mjesto, čak je imao i svoj sajam – dodaje Vesna, kojoj je, kao i njezinu suprugu, trebalo vremena da se privikne na seoski život, običaje i upozna sve seoske alatke.
Strast za obnovu kuća
Još Sovinjakom kruži anegdota kako su ona i njezin suprug u polju pronašli zahrđali kosirić za koji su mislili da je vrijedan arheološki nalaz star nekoliko stotina godina.
– Nije to anegdota, nego istina – kroza smijeh će Vesna Pusić. – Kada smo ga pronašli, došli smo u selo i ponosno ljudima ispričali što smo našli, vjerujući da je to uistinu neki vrijedan arheološki predmet. Ljudi su nas čudno gledali, smijali se i objasnili nam da je to samo alatka za probijanje kroz šikaru. Danas se taj kosirić nalazi na našem zidu kao ukras.
Njezina fasciniranost obnavljanjem starih kamenih kuća u Istri uskoro bi mogla biti ukoričena u neobičnu knjigu pod naslovom “Žene i njihove kuće”. Ideju za to dobila je iz priča svojih prijateljica koje su, baš kao i ona, bile glavni inicijatori za kupnju i obnovu starih, polusrušenih kuća.
– Odavno pišem bilješke, a poticaj sam dobila onoga trenutka kada sam shvatila da većinu nas prijateljica, koje smo inače vrlo različite, povezuje strast i sposobnost da ne rušimo do temelja, već da obnavljamo postojeće kuće.
U Sovinjaku ih je šest, a na Hvaru još nekoliko – ističe HNS-ova kandidatkinja za prvu predsjednicu Hrvatske.
Vesnini srednjoškolski kolege sjećaju je se kao odlične učenice koja je gimnaziju završila u samo tri godine. Ona će reći da to nije iz štreberskih pobuda, nego joj je glavni motiv za to bio odlazak na studij u SAD.
– Moj otac bio je pozvan kao gost profesor na Sveučilište u Chicagu. Jedan semestar mogla sam tamo besplatno studirati pa sam zbog toga za ljetnih praznika položila četvrti razred gimnazije – kaže Vesna Pusić, koja se, kaže, u gimnaziji ni po čemu nije razlikovala od svojih vršnjaka.
Sa suprugom litavskih korijena Jurgisom morala se vjenčati u New Yorku jer su ih odbili na Braču
Nikada nije sama markirala iz škole, nego samo grupno, u znak protesta. Kaže da joj je jedino mogla biti poklonjena ocjena iz vladanja, ali da je i ono bilo u granicama dopuštenoga.
– Nisam ja bila jedini borac za pravdu u razredu. Bilo ih je puno više, a ja samo jedna među njima – kaže Vesna, koja je u školu išla s Alenkom Košišom Čičin-Šain, Željkom Vukmiricom, Ivanom Bobetkom, Ksenijom Erker i još mnogim drugim poznatim Zagrepčanima.
Svi oni sjećaju se Vesnine nepodopštine iz drugog razreda gimnazije, kada je cijelu školu na trenutak ostavila bez struje jer je u učionici šestar ugurala u utičnicu za struju.
– Bili smo popodnevna smjena, sjećam se, bio je sat fizike. Ja sam sjedila u zadnjoj klupi, a iza mene bila je utičnica. Bilo mi je dosadno pa sam šestar ugurala u utičnicu, sijevnulo je iz nje. Cijelu učionicu obasjala je svjetlost, i ja sam se uplašila. Profesor me izbacio iz razreda, a škola je zbog kratkog spoja na trenutak ostala bez struje. Morala sam roditeljima objasniti što sam napravila – prisjeća se svojih školskih dana Vesna Pusić. Supruga Jurgisa Oniunasa, Amerikanca litavskih korijena, upoznala je u Zagrebu 1982. na Književnom petku. Vjenčali su se četiri godine poslije u New Yorku jer ih činovnica na Braču nije htjela vjenčati zbog Jurgisova rodnog lista. On je rođen u savezničkom izbjegličkom logoru u Njemačkoj, odakle su se njegovi roditelji odselili u SAD. Suprug i kćer Daina, studentica filmske režije, podržavaju je u kandidaturi za predsjednicu Hrvatske.
– Malo su me zafrkavali, ali me podržavaju i rekli su mi da bi to bilo dobro za Hrvatsku, a loše za njih – dodaje Vesna, koju smo upitali kakva bi ona bila predsjednica. – Mislim da bih bila predsjednica s puno strasti i energije, svjesna da u našim uvjetima uloga, utjecaj i autoritet predsjednika ili predsjednice ovise o stalnom razgovoru s građanima. To je posao koji bih ja dobro radila, znala bih ga raditi, mogla bih puno pridonijeti svojoj zemlji – dodaje Vesna Pusić, koja je upravo započela svoju predsjedničku kampanju i vjeruje da će Hrvatskom dogodine vladati žene.
predsjednički kandidati – privatno: PREDIZBORNO RAZOTKRIVANJE
Vesna Pusić: Bila bih predsjednica koja vlada s puno strasti i energije
Kandidatkinja za predsjednicu mir od gradske vreve našla je u istarskome selu; Bila je odlična učenica, gimnaziju je završila u samo tri godine
Komentara 118
IM
Hvala administratoru za \"-10\"
OJ
Marija bravo, ja te volim......
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Vesnica bi tri nacrtane ovce izgubila, kako bi tek onda narod vodila :D