Iako mu je 74. na plećima, mještani jednog sela iz sjeverozapadne Hrvatske strahuju od dana kada će njihov susjed F. D. napustiti bolnicu u Popovači. Jer, ondje je već treći put, na višegodišnjem liječenju, zbog svoje uporne, nezadržive i, čini se, neizlječive potrebe za podmetanjem požara.
Platila susjedova slama
Prvi je potpalio kada mu je bilo 18 godina. Završio je u Vrapču, a potom je desetak godina palio po svom kraju i tvrtkama u kojima je radio. Kada je uhvaćen na djelu, upućen je prvi put i u Popovaču, a tijekom 15-godišnjeg liječenja oduzeta mu je i poslovna sposobnost; skrbnik mu je najprije bio otac, potom susjed, no nakon izlaska na slobodu, nije dugo izdržao: lutao je, radio sezonske poslove, no na povratku kući ovaj put “platila” je susjedova slama.
F. D. je muškarac iz ruralne sredine, nižeg intelektualnog statusa, iz obitelji narušenih odnosa, sklon piću i paljenju vatre u mjestu stanovanja. Počeo je paliti iz užitka, nastavio iz bezobzirne osvete. Upravo navedene osobine koje posjeduje čine ga “piromanom iz udžbenika”, otkriva dr. Dražen Kovačević, forenzični psiholog iz Neuropsihijatrijske bolnice u Popovači, govoreći o toj iznimno aktualnoj temi zbog požara koji cijelo ljeto bijesne Jadranom, ponajviše izazvani ljudskim faktorom.
– Ta neodoljiva potreba za podmetanjem vatre spada u poremećaje kontrole impulsa, poput kockanja ili kleptomanije. Nastaje zbog zadovoljstva koje osoba pritom doživljava bez ikakva osjećaja krivnje. Najčešći uzroci takva ponašanja su nemir i bijes pa je nemoguće predvidjeti kad će se djelo ponoviti – tumači dr. Kovačević, otkrivajući da su piromani u 85 posto slučajeva – muškarci. Oni se, pri činjenju takvih djela najčešće nalaze u stanju razdražljivosti i, često, pod utjecajem alkohola, osobito ako se potpaljivanje događa noću. Vrlo često su u pitanju mentalno retardirane osobe, motivirane željom za skretanjem pozornosti ili ljutnjom prema drugoj osobi. Podmeće li se, što je rjeđe, požar u urbanoj sredini, uzrok je najčešće psihoza.
Uživaju kad gori
– Kod pacijenata sklonih podmetanju požara uvijek postoji rizik od ponavljanja djela. Oni uživaju kad vatra gori, ne shvaćajući da se požar može i proširiti. Unatoč dugotrajnom terapijskom postupku teško je postići napredak jer zbog nižeg intelektualnog statusa ti ljudi ne uče na vlastitim pogreškama pa vrlo često ponavljaju djelo, čije posljedice ne shvaćaju – kaže dr. Dražen Kovačević.
Pa nije Hrvatska u situaciji kao Amerika gdje na velikim prostranstvima bijesne danima šumski požari. Svi ti požari se mogu ugasiti na vrijeme, jer su svi tereni više manje pristupačni, osim minskog terena. Za to treba pitati Linića koji je smanjio tzv. doprinos za općekorisne funkcije šuma skoro na nulu, i time je pogodovao krupnom kapitalu koji drži veći dio hrvatske imovine u svojim rukama. Da nije smanjio, vjerojatno bi više novaca bilo za vatrogasce, lokalnu samoupravu, i za održavanje protupožarnih prosjeka. To je to. Postoji i video nadzor na većem dijelu hrvatskog područja. Prema tome, bez obzira na sušu, požari bi se efikasnije mogli gasiti, a za to treba malo više love.