Da je novinar Josip Jović, optužen za otkrivanje zaštićenog svjedoka Stjepana Mesića, otišao u Haag i "časnom sudu" izjavio da se ne osjeća krivim, samo bi se utopio u mnoštvu dobrovoljnih i prisilnih vjernika koji se klanjaju božanstvu zvanom "potpuna suradnja s Haaškim sudom".
Odbivši to učiniti, proizveo je paradoks: prkoseći vlastitoj državi, on se prvo odlučio za njezin sud. Ako taj sud presudi da ide u Haag, on će, kaže, tamo otići, ali će na optuženičku klupu sjesti optužujući svoju državu što ga je na nju poslala.
Ne priznajući nadležnost toga suda za ono što je učinio a očekujući zaštitu od suda svoje zemlje prema opisu te nadležnosti u Ustavnom zakonu, ne bi se reklo da on izigrava heroja, žrtvu i patetičnog domoljuba, nego se ponaša kao građanin Hrvatske. Ako ga hrvatski sud pošalje u Haag, možda će ta odluka za neke stručnjake biti pravno ispravna, no ostat će upamćeno da je jedan građanin Hrvatske postupio kao građanin Hrvatske.
Jović je izjavio kako misli da je optužba protiv njega dogovorena između hrvatskih vlasti i Haaga, on se unekoliko predstavlja kao žrtva, ali to ne umanjuje veličinu njegova malog čina - odbijanja Haaga u ime Hrvatske i njezinih zakona. To odbijanje ne mora značiti da mimo prava treba stati u obranu Jovića, ono znači mnogo više - s pravom treba stati u obranu Hrvatske. U tome je temeljna kušnja hrvatskog suda koji će o Joviću odlučivati: odluči li poslati Jovića u Haag zbog "državnih interesa", što je onda ova država i čiji su njezini građani?
Proteklih su dana neki komentatori kopali po Jovićevoj krivudavoj novinarskoj biografiji, no ta je biografija - uostalom, s obiljem sjajnih tekstova - posve nevažna za njegov sadašnji postupak. Kad u inozemstvu strada neki hrvatski građanin u okolnostima značajnim po tome što je hrvatski građanin, vijest dospijeva na prve stranice novina. Utoliko je u Jovićevu slučaju drugorazredna činjenica da je on poznati novinar. On kao građanin mora biti pravno zaštićen. Obrambeni i zaštitnički refleksi i mehanizmi države, u ovom slučaju njezina suda, moraju biti iznad svakog drugog mjerila.
Državni interes ne može biti protivan interesu građanina. Stoga Jovićeva odluka da se prvo "preda" hrvatskom sudu ima nacionalno i europsko značenje. Upravo je ta odluka na crti državnih interesa.
U posljednjih su pet godina silna autoritativnost Haaškog suda i stalno naglašavana pogibeljnost "nedovoljne suradnje" toliko taj sud učinili prijetećim da se posve zanemaruju suverene pravne mogućnosti Hrvatske i u Hrvatskoj te se predajemo bez riječi. Kad je uzmicanje nacionalni program, pravno je oružje suvišno, ishod porazan, a država sve ucjenjenija. U hrvatskoj su javnosti uvijek dominirala Mesićeva, Račanova, Sanaderova i druga političarska mišljenja o Haagu umjesto da dominira glas prava.
Josip Jović se kraj te gotovo opće podložnosti vlasti i medija "sjetio" da je građanin Hrvatske koja ima svoje zakone, pa i Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom, te da se, držeći da je optužbom iz Haaga nepravedno ugrožen, treba obratiti hrvatskom sudu.
Nastavlja pisati tekstove u "Slobodnoj Dalmaciji", odbacuje nagađanja da želi stvoriti novi "slučaj", daje odmjerene izjave, pokorit će se odluci hrvatskog suda kakva god bila, zacijelo je obuzet nekim osjećajima kojima ne pušta maha u javnosti, pretpostaviti je da ni njemu ni obitelji mu nije lako, napokon, možda se pokaže da si je ovom odlukom stanje otežao, ali se nije predao nakon prvog pucnja. Nije to osobita hrabrost, no kraj toliko onih koji pužu pred Haagom jedan koji se uspravio može baciti sjenu na njegovu svemoć nad Hrvatskom.
