Ne jedan – nego čak dva mega projekta peradarskih farmi ukupno vrijedna više od milijardu eura narednih će godina niknuti u Hrvatskoj, a osim što im je zajedničko to da su poprilično slična te da će se oba pozicionirati baš na području Sisačko-moslavačke županije – i oba ulagača su iz Ukrajine. Jedan je Jurij Kosiuk, čija je tvrtka MHP vlasnik i slovenske Perutnine Ptuj, preko nje i Pipo Čakovca, a drugi, koji je svoj projekt i prvi najavio – Andreii Matiukha koji u Hrvatskoj živi već sedam godina, nada se i hrvatskom državljanstvu, a u nas je poznatiji kao vlasnik sportskih kladionica FavBet i kasina u Hrvatskoj. Već same najave ogromnih investicija po principu "from farm to fork", s kojima bi se proizvodnja tovnih pilića u Hrvatskoj utrostručila, izazvale su bojazan domaćih peradara udruženih u Hrvatskoj poljoprivrednoj komori, ali i u ostatku EU koji se uslijed privremene liberalizacije trgovine s Ukrajinom i eskalacije uvoza piletine i jaja u EU osjećaju ugroženima i manje konkurentnima. Ima li razloga za strah, zašto baš Hrvatska, u kojoj su fazi s realizacijom projekta, kakvi su im dalji planovi, samo su neke od tema o kojima razgovaramo s Matiukhovim glavnim čovjekom za peradarski biznis, predsjednikom uprave njegove tvrtke Petrinja Chicken Company (PCC) Oleksiyjem Shevchenkom.
Peradarska farma u Hrvatskoj prvi je takav biznis A. Matiukhe u Hrvatskoj i svijetu. Jeste li zato vi tu, kakva su vaša iskustva?
Iza mene i mog tima su dva velika uspješno realizirana projekta gradnje peradarskih farmi u Ukrajini i Kazahstanu te veliko iskustvo i u proizvodnji peradi. Farma u Ukrajini kapaciteta je 500.000 tona, a u Kazahstanu istog kao u Hrvatskoj gdje planiramo proizvodnju 150.000 tona mesa brojlera godišnje, oko 94 milijuna komada u sedam ciklusa.
Kako se uopće Hrvatska našla u planovima za peradarstvo?
Zašto ne? Matiuhka u Hrvatskoj živi gotovo sedam godina, želi i dalje ulagati u Hrvatsku, između ostalog i u poljoprivredu, a analize su pokazale kako bi mu se isplatila proizvodnja tovnih pilića. Hrvatska ima dovoljno lokalnih proizvođača žitarica i suncokreta za stočnu hranu, što je jako bitno. Svi drugi moraju hranu kupovati u Europi, a ovdje je sirovina osigurana, ima je dovoljno i jako puno je dobavljača koji su već sad zainteresirani za suradnju. Isto tako, ideja nam je da zapošljavamo lokalno stanovništvo, a kad sve to imate, a usto i mogućnost priključenja na plin, vodu, struju, što je glavni uvjet za izgradnju svake tvornice i svake proizvodnje, potencijali su veliki.
O kakvom je projektu zapravo riječ?
Riječ je o kružnom gospodarstvu s minimalnim utjecajem na okoliš, bez ikakvog otpada i ispuštanja u prirodu, s potpuno zatvorenim sustavom, najmodernijim u Europi za preradu pilećeg izmeta kroz specijalnu fermentaciju kojega ćemo pretvarati u gnojivo i prodavati. Imat ćemo valionicu jaja, proizvodnju stočne hrane, tov i preradu pilića, biopostrojenje za plin, maksimalnu razinu pročistača otpadnih voda. Sve će farme na krovovima biti pokrivene solarima kako bismo maksimalno iskoristili zelenu energiju, a 12 milijuna eura ulaže se i u sunčevu elektranu kapaciteta 10 MW, trenutačno najveću u RH. Vodimo računa čak i o implementaciji europskih direktiva poput one o dobrobiti životinja koja će stupiti na snagu 2026. S projektom peradarstva u Hrvatskoj smo započeli i prije nego je krenuo rat u Ukrajini, 2019. Tražili smo zemlju, radili analize, a kad je krenula korona morali smo pauzirati. Projekt je ponovno pokrenut 2021., a sada smo u završnoj fazi projektiranja. Već smo dobili prvu građevinsku dozvolu, idemo korak po korak i nadamo se kako ćemo sve imati do kraja godine čime bi, najkasnije do početka iduće godine otpočela i gradnja, a završetak prve faze i početak proizvodnje planirani su za kraj 2026.
Planirate zaposliti 3500 ljudi, gdje ćete ih naći? Hoćete li i vi zapošljavati Nepalce, Indijce... jer više ni u jednom biznisu u Hrvatskoj nema dovoljno domaćih radnika?
I u Ukrajini i Kazahstanu radili smo analize tržišta i mogućnosti zapošljavanja. Nikad ne radimo strategiju zapošljavanja ljudi iz drugih država jer je tu uvijek prepreka određeni mentalitet, kulturne i jezične razlike koji vam ne mogu garantirati kvalitetnu proizvodnju. Analiza tržišta u Hrvatskoj potvrdila nam je da ćemo naći dovoljno domaćih radnika. Jasno nam je da za 700 eura nitko ne želi raditi, ali za 1000 do 1200 eura neto sigurno ćemo naći dovoljno ljudi. Imali smo puno sastanaka vezano za to i s lokalnom samoupravom i Ministarstvom rada, i s inženjerskim sustavom direktno u Sisku i svi kažu da žele raditi tamo gdje imaju kuću, gdje su rođeni i gdje žive, a ne u Njemačkoj. Glavno pitanje je uvijek plaća.
Zašto ste baš odabrali Sisačko-moslavačku županiju?
Ta je regija na izvrsnoj poziciji, ima puno zemlje koja se obrađuje i puno potencijala za razvoj, naročito nakon potresa. S jedne strane jako je blizu Zagrebu, što znači da imamo pristup širem tržištu i radnicima s područja Zagreba, a s druge – velik je postotak nezaposlenih i na lokalnoj razini. Službeno se na stranicama Grada Siska vodi 7000 nezaposlenih na cijelom području. Pričali smo s gradonačelnikom i puno njih je željno raditi. I da ih je 30% bilo bi dovoljno. Trebat će nam 1000 do 1200 nekvalificiranih radnika, no kako je više riječ o industrijskoj proizvodnji nego farmi, trebat će nam i inženjera, puno visokoobrazovanog kadra koji će kontrolirati i garantirati kvalitetnu proizvodnju. Zaposleni će imati i besplatnu prehranu i prijevoz u krugu 60 kilometara. Za privlačenje zaposlenih iz drugih regija, planirali smo gradnju dviju stambenih zgrada za 1600 radnika. Imat će plaćenu sobu i prijevoz, samo će plaćati režije. Mislim da su to dobri uvjeti i tako smo radili i u Kazahstanu i Ukrajini.
Koliko je 'težak' vaš projekt?
Prva faza stajat će 570 milijuna eura. Kad nju realiziramo idemo u drugu fazu s još 120 milijuna. Ukupni projekt podrazumijeva 150.000 tona piletine, od čega prva faza 100.000 tona. Polako kupujemo zemljište za sve planirane lokacije, njih 12 sa po 24 peradarnika, ali sve ide sporo zbog previše vlasnika.
Koliko ste u međuvremenu uspjeli kupiti zemlje?
Za sada 200 hektara. Trebaju nam ravne parcele, a ovdje je na 20 hektara i 120 raznih vlasnika što je katastrofa. Ukupno nam za projekt treba između 250 i 300 ha – što je jako puno. No sve će biti raštrkano po cijeloj županiji zbog biosigurnosnih mjera koje su nam jako važne i zbog minimizacije utjecaja na okoliš. Trenutačno imamo 12 lokacija. Zemlju kupujemo direktno od vlasnika. Budu li Grad Sisak ili država prodavali zemlju na natječaju, naravno da ćemo se i mi javljati, ako nam je interesantna neka parcela. No glavno naše pozicioniranje je na privatnoj zemlji koju kupujemo od privatnih vlasnika.
Znači li to da ne računate ni na državnu zemlju ni na državne potpore?
Ne. Naša strategija je da vlastitim novcem sve realiziramo i ne treba nam potpora od države niti je tražimo.
Jeste li svjesni animoziteta na području Europe prema ukrajinskim mega farmama peradi pri čemu se proziva i Hrvatska jer ih je dozvolila? A ljuti su i u HPK što se to dopušta.
Velika je razlika između proizvodnje mesa brojlera i jaja. Voditelj peradara u HPK koji nas proziva, Dražen Čurila, proizvođač je jaja. Ako bismo mi ulagali u proizvodnju jaja u Hrvatskoj, to bi onda bila katastrofa za male lokalne proizvođače. Ali mi ne idemo u proizvodnju jaja nego mesa. A u Hrvatskoj vi nemate male proizvođače mesa pilića. Imate Vindiju s oko 60.000 tona koja sigurno nije mala, Kosiukovu Perutninu Ptuj koja ima proizvodnju od 150.000 tona, uglavnom u Sloveniji – i radi i jako veliki projekt u Srbiji. Treći je Valipile s blizu 15.000 tona. U Hrvatskoj imate jako visoke cijene mesa pilića i već sada puno utjecaja iz drugih država. Naše analize su pokazale da su cijene u Hrvatskoj 20-30% više od ostatka EU što nas je jako iznenadilo. No mi na hrvatskom tržištu planiramo prodati maksimalno 10-15% od vlastite proizvodnje, što neće ugroziti nikoga, a profitirat će potrošači. U Ukrajini je na polici 10 različitih proizvođača – netko se izdvaja cijenom, netko kvalitetom – i možeš kupiti sve što želiš.
Sigurno? Znate li da smo već sad samodostatni s oko 90% piletine?
Takav je naš plan i program. Od 150.000 tona ili 94 milijuna kljunova – samo 15.000 tona planiramo prodati u RH što nije puno, a sadašnja je potrošnja veća od 100.000 tona. I još raste, ne samo u Hrvatskoj. I zato ne vidim rizik za lokalne proizvođače. Nećemo prodavati ni živu perad kako to rade kooperanti za Vindiju i ostale. U Sisačko-moslavačkoj županiji nitko nema proizvodnju i tov peradi, no svi jako čekaju da nam budu kooperanti što se tiče uzgoja i prodaje žitarica jer ćemo zbog biosigurnosti imati i svoju tvornicu hrane kako ne bi bilo nikakvih kontaminacija i rizika. Imat ćemo i sušaru za kukuruz kako bismo pomogli razvoj proizvodnje kod lokalnih proizvođača. Kukuruz donosi 50% više profita od pšenice, a poticat ćemo i suncokret kojega je proizvodnja pala jer nema prešanja i veliki su troškovi transporta do prerade u Osijeku.
Na koja tržišta najviše ciljate u izvozu?
Nemamo jednu ključnu lokaciju. Dio ćemo izvesti u EU, ali manje od 50%, a ostatak u Aziju, u Ukrajinu koja ima potrebu za povećanjem proizvodnje, nešto i u arapske zemlje jer ćemo imati i halal certifikat. Košer ne želimo, taj je certifikat neprofitabilan. Ista je cijena, a proizvodnja prekomplicirana, dok je halal tržište veliko i u Europi – i raste svake godine. Halal u biti znači da je kvaliteta dva puta kontrolirana. U Ukrajini je sada sva proizvodnja 100% halala. No europski proizvođači se uopće ne bi trebali osjećati ugroženima. EU ionako uvozi piletinu jer ima deficit proizvodnje, a naša je proizvodnja jako mala u odnosu na europsku. Oko 150.000 tona ništa je za EU tržište, manje od 2%, tako da možemo pomoći samo u smanjenju europskog uvoza. Potrošnja piletine raste i zbog povećanja populacije, zdravijih trendova života, a naročito joj se okreću mladi potrošači.
I kakvi su vam dojmovi što se tiče ulaganja u Hrvatskoj? Ima li još puno potencijala za biznis?
Nema mehanizma potpora za velike projekte kao što smo imali u Ukrajini i u Kazahstanu. Smatram da je dobro kad imaš zdravu konkurenciju i otvorene natječaje na koje se svatko ravnopravno može javiti, ali kad imaš mehanizam bez natječaja, koji nije transparentan, uvijek imaš neke probleme.
Kako to da i PCC i MHP imaju projekt u istoj županiji?
I za mene je to jako čudno. Kad smo mi krenuli u projekt radili smo idejna rješenja i analizu državne zemlje koju smo htjeli uzeti u zakup ili kupiti putem natječaja, ali nismo dobili potporu od Ministarstva poljoprivrede i Grada Petrinje. Poslije smo vidjeli da na toj istoj lokaciji za koju smo mi bili zainteresirani i koju smo analizirali planove ima MHP što je jako čudno. Da su nam mjerodavni odmah rekli da ne žele s nama raditi ne bismo izgubili puno vremena, a onda smo za pola godine vidjeli kako državni tajnik Tugomir Majdak promovira drugi projekt na istoj lokaciji za koju smo mi dobili odbijenicu, što je u najmanju ruku čudno. I to nakon što smo u Ministarstvu poljoprivrede prezentirali naš projekt i pričali o njemu, za kojeg je ispalo da nije od strateškog interesa za RH, a sada MHP s istim takvim projektom ide po terenu – ista Martinjska Ves, isti Lekenik, Petrinja... Mi smo dobili odbijenicu u Petrinji – još smo se nazvali Petrinja Chicken i to nam je trebala biti glavna lokacija – a sad od svega toga imamo samo naziv kompanije. Kaže se da je Hrvatska otvorena za investitore, ali je trenutno jako komplicirano.
Po čemu se uopće razlikuju vaš projekt i projekt MHP grupe? Dojam je da su identični, jednako pilića, jednako para, kružno gospodarstvo, pa i županija?
Mi idemo u realizaciju projekta preko kupnje privatne zemlje, a oni bi preko zakupa državne i bez natječaja, što je velika razlika. Smatram da državnu poljoprivrednu zemlju moraju koristiti lokalni proizvođači, mali OPG-i, i njima treba pomoći da je dobiju.
Kad vi od njih budete otkupljivali žitarice, hoće li unaprijed znati cijenu?
Nema šanse. Cijena žitarica je jako volatilna na burzama i ovisi o trenutačnom tržištu.
Tko su vam strateški investitori, jeste li pokrili cijelu investiciju?
Banke, fondovi..., no još uvijek smo u procesu pregovora.
U kojem roku računate da će se investicija isplatiti?
Računamo na povrat za 7 do 8 godina, što je uobičajeno razdoblje u peradarstvu.
Ima li Andrii Matiukha i drugih planova u Hrvatskoj?
Ima veliki interes, planiramo i sunčevu elektranu od 100 MW, koja je u fazi projektiranja, interesa je i za turizam..., no svaki tim se bavi svojim područjem rada tako da ne mogu pričati o drugim projektima. Turizam i igre na sreću nisu u mom dijelu posla.
a Lukač domaću farmu ste uništili, kao hrvati ne znaju uzgajati perad?!