Druge pisce, ma kako neobičnih sudbina, mogli bismo nazvati "kultnima", ali za J. D. Salingera taj naziv bio bi blago rečeno nedovoljan. Dugo nakon što se povukao iz javnosti, njegove priče, objavljene i neobjavljene, nastavile su osvajati čitatelje i njihovu autori pribavljati mistiku koju su samo pojačavale priče o njegovom čudnom životu u osami New Hampshirea.

Teško je zamisliti tipičnijeg Njujorčanina od Salingera, koji se rodio na Manhattanu na Novu godinu 1919. i u čijim djelima, objavljivanim u slavnom časopisu "New Yorker", taj američki metropolis igra isto toliko bitnu ulogu kao i svaki drugi protagonist. Kao i njegova braća i sestre Glass, i sam je bio mješovitog židovsko-irskog (i škotskog) porijekla, a spas od nerazumijevanja obitelji pokušao je naći u vojnoj akademiji Valley Forge.

Počevši pisati, napustio je školu, i na očevo inzistiranje počeo se baviti trgovinom u Beču, ali je nakon mjesec dana uslijedio anschluss i Salinger se vratio u New York.

Na sveučilištu Columbia našao je spisateljskog mentora u liku Whita Burnetta, i počeo objavljivati priče. Iz tog doba datira i njegova velika ljubav prema Ooni O'Neill, kćeri slavnog dramatičara, koja mu je slomila srce kad se udala za Charlieja Chaplina. Među prvim pričama koje je objavio 1941. u New Yorkeru bila je i "Slight Rebelion Off Madison", u kojoj se prvi put pojavio buntovni tinejdžer Holden Caulfield, i koja je kasnije postala srednji dio romana "Catcher in the Rye".

S izbijanjem rata, Salinger je unovačen, a zbog znanja francuskog i njemačkog raspoređen je u kontraobavještajnu službu. U vojsci je prošao neke od najgorih dijelova rata – preživio je pakao iskrcavanja na plažu Utah na Dan D u Normandiji, a bio je jedan od prvih američkih vojnika koji su ušli u oslobođene nacističke koncentracijske logore. Od užasa koje je vidio iznimno se teško oporavljao; jednom je svojoj kćeri rekao: "Što god radio, nikad ne možeš iz nosnica izbaciti miris gorućeg ljudskog mesa, ostane s tobom cijeli život."

Neke priče je objavljivao već tijekom vojne službe; sa sobom je nosio pisaći stroj i pisao kad god bi uhvatio vremena. No, najviše je pažnje privukao početkom 1949. objavivši u New Yorkeru priču "Savršen dan za banana ribe", ključnu za njegov ciklus o obitelji Glass.

Osim "Lovca u žitu" iz 1951., možda i najvažnijeg književnog djela o adolescentskoj buntovnosti druge polovice dvadesetog stoljeća, najveći dio Salingerova opusa bavio se obitelji Glass. Sedmoro djece umirovljenih vodviljskih izvođača, svi redom wunderkindi koji su kao djeca nastupali na radijskom kvizu zaradivši tako novac za svoje školovanje, dojmljivije su okupirali maštu probirljivijih čitatelja čak i od Holdena Caulfielda, junaka "Lovca…" i nekoliko pripovjedaka. Drugi najstariji brat, Webb "Buddy" Glass, koji je često i pripovjedač zgoda Glassovih, alter ego je samog Salingera.

"Savršen dan…", "Dignite visoko krovnu gredu tesari", "Seymour: uvod" (1963.) te "Franny" i "Zooey" (1961.) osvojili su i one probirljivije čitatelje kojima je čak i "Lovac…" bio samo prvoloptaški prikaz tinejdžerskog predrocknrollovskog angsta (rječnikom američkih B-filmova iz pedesetih rečeno "I Was a Teenage Adolescent").

Međutim, objavivši zadnju dugu priču iz tog ciklusa "Hapworth 16., 1924." u New Yorkeru 1965. (dugo pismo koje mladi Seymour Glass piše iz ljetnog kampa svojim roditeljima), Salinger se povukao iz javnosti, preselio u Cornish u New Hampshireu i odbijao svaki daljnji kontakt s javnošću.

One priče koje nisu spadale u zbirku "Devet priča" odbijao je objaviti u zbirci, i mogle su se naći samo u starim brojevima New Yorkera, sve do 2007. kad je izdan komplet sabranih brojeva New Yorkera 1924-2007 na DVD-u, i priče su počele slobodno kružiti internetom; u nekim zemljama poput Japana su službeno prevedene i tiskane kao i prethodna Salingerova djela.

Njegov život u osami, sentimentalne veze i brakovi, vjerska uvjerenja i brojne druge stvari predmet su tračeva i špekualcija koliko i dokazanih činjenica. Jedino što se zna je da je nastavio pisati, ali za ladicu; u jednom od samo par intervjua koje je dao u svojoj osami, za New York Times 1974., rekao je:

- Predivna je mirnoća neobjavljivanja… Drago mi je pisati. Volim pisati. Ali pišem samo za sebe i svoj užitak.

Što je Salinger napisao tijekom četiri desetljeća svoje osame? Navodno su u pitanju brojne priče i između dva i pet romana, a neki od njih i dalje se bave obitelji Glass. Njegova kćer je izjavila da je imao poseban sustav arhiviranja za svoja djela – ona obilježena crveno mogu se objaviti nakon njegove smrti, a ona plava moraju proći uredničku obradu.

Što je pisao i kad će to biti objavljeno zasad se može samo nagađati. Ono što je sigurno je da je njegovom smrću počeo teći bizaran rok od 50 godina koji je on sam odredio, nakon kojih će moći biti objavljena priča "Ocean pun kugli za kuglanje", koja se u knjižnici Princetona čuva u rukopisu (tema te priče je smrt Kennetha Caulfielda, koji se u "Lovcu…" zove Allie, Holdenova starijeg brata).

Jerome David Salinger umro je prirodnom smrću 27. siječnja 2010. Bez svojeg tvorca ostali su Holden Caulfield, taj literarni James Dean kojeg je njegov autor smatrao da nitko ne može odglumiti na filmu te uskratio dopuštenje da ga bilo tko ikad ekranizira, i Les i Bessie Glass, te njihova djeca – pokojni Seymour i Walter, te Buddy, vlč. Waker, Boo Boo, Zooey i Franny. Brojni ljubitelji tog zbilja iznimnog pisca ne znaju bi li ga prije oplakivali ili se radovali što će, možda, sve ono što je pisao napokon moći i pročitati; njemu je, u svakom slučaju, sad svejedno.