Pravednica među narodima, kojoj je taj naslov dao muzej Yad Vashem, a počasti je dobila i od nizozemske kraljevske kuće i njemačke vlade, rođena je u Beču kao Hermine Santrouschitz (Santrušić?) i sa 13 godina se, zbog nestašica hrane u Austriji, preselila u Amsterdam. Obitelj koja ju je udomila dala joj je nadimak Miep. Od 1933. radila je kao tajnica u tvrtki za trgovinu začinima Otta Franka. Kad se 1941. odbila upisati u nacističku partiju, prijetila joj je deportacija u Austriju, što je izbjegla udavši se za svog dečka, Nizozemca Jana Giesa.

Kad je Otto Frank u srpnju 1942. zamolio Miep da pomogne njegovoj obitelji koja ide u skrovište, ona je prihvatila bez oklijevanja:

- Rekla sam: "Da, naravno". To mi je bilo potpuno prirodno. Morala sam pomoći tim ljudima koji su bili nemoćni, nisu znali kome se obratiti.

Dvije je godine Miep s još četiri osobe iz tvrtke krila i hranila židovsku obitelj u skloništu. Stavljajući glavu u torbu i biciklom obilazeći trgovine u udaljenim dijelovima grada, trošila je točkice za nabavu hrane koje joj je nabavio pokret otpora. Kad je policija upala i uhitila Frankove, Miep je još jednom riskirala i otišla u policijsku postaju nudeći mito za njihovo puštanje, ali bilo je prekasno – obitelj je već deportirana. Annine papire i bilježnice Miep je skupila i zaključala u jednu ladicu, nadajući se da će joj ih vratiti poslije rata; nije ih čitala, jer je smatrala da je intima bilo koga, čak i tinejdžerice, svetinja. Kasnije je rekla da bi ih, da ih je pročitala, spalila, jer su inkriminirali pomagače Frankovih. Dnevnik je poslije rata predala Anninu ocu, jedinom preživjelom iz obitelji.

Sve pohvale za pomaganje Frankovima odbacivala je kao nezaslužene, govoreći da ju je sram što je hvale kao da je spasila baš sve Židove u Nizozemskoj:

- To nije pošteno. Toliko drugih je radilo isto tako opasne ili još opasnije stvari.

U jednom razgovoru sa školskom djecom 1997. rekla je:

- Ne želim da me smatrate herojem. Zamislite da mladi ljudi odrastaju misleći da trebate biti heroj da biste obavili ono što vam je dužnost kao čovjeku. Bojim se da nitko ne bi drugome pomogao, jer tko je heroj? Ja nisam, bila sam samo obična kućanica i tajnica.

Kao pravog heroja ona je isticala svog supruga (koji je umro 1993.), pripadnika Pokreta otpora:

- On je bio u Otporu, nije ništa govorio ali je mnogo učinio. Tijekom rata odbijao je reći i riječ o onome što radi, samo je rekao da se jedne noći možda neće vratiti. Ljudi poput njega bilo je na tisuće i o njima se ništa nije čulo.

Miep Gies umrla je nakon pada i ozljede u domu u Amsterdamu u kojem je živjela od 2000. Iza nje je ostao sin i troje unuka. Do smrti je primala mnogo pisama, na koje je odgovarala uz pomoć obiteljskih prijatelja. Dok joj je zdravlje dopuštalo, bila je aktivna i društvenim udrugama i svim se silama suprotstavljala onima koji niječu holokaust.