Tomislav Borković, sudski vještak za bankarstvo i financije te član ekonomskog tima udruge Franak čiji je ogranak upravo osnovan i u Vukovarsko-srijemskoj županiji, tužio je jednu hrvatsku banku jer bi zbog povećanja tečaja švicarskog franka morao banci na kraju otplate platiti gotovo 40 posto više od onoga što se obvezao potpisujući ugovor o kreditu. Drži da je banka prema njemu, ali i prema mnogima koji su podigli slične kredite postupila nezakonito.
Ovaj je Vinkovčanin 2006. podigao namjenski stambeni kredit od 80.000 CHF uz valutnu klauzulu na rok otplate od 10 godina i godišnju kamatnu stopu od 4,9 posto te mu je novac uplaćen na kunski račun prema tadašnjem srednjem tečaju (1 CHF=4,68 kuna). Prve dvije godine otplate nije bilo bitnijih promjena i tečaj je varirao pa i na dolje. No u tom je slučaju banka koristila ugovorenu mogućnost promjenjive kamatne stope te je u više navrata povećavala kamatu, ali je nije vratila kada je tečaj porastao. Borković tvrdi da su se od kraja 2010. dogodili ozbiljniji poremećaji u financijskom tržištu – povećanje tečaja CHF u odnosu na kunu.
– Zbog toga dolazi do znatnog povećanja anuiteta otplate kredita u nominalnom iznosu u kunama i u mom je slučaju povećan za 1400 kuna, što jako opterećuje kućni proračun, a to me ponukalo na razmišljanje i analiziranje pravnih učinaka valutne klauzule. Ona je, prema definiciji i karakteru, zaštitna vrijednosna klauzula kojom se štiti interes vjerovnika u slučaju obezvređenja novca i tu nema ništa spornoga. No primjena valutne klauzule u mom ugovoru o kreditu nepoštena je i nepravedna, u koliziji je s nizom odredbi Zakona o obveznim odnosima, posebice temeljnih načela zakona, savjesnosti i poštenja i predstavlja zlouporabu prava. Potpisom ugovora korisnici kredita u švicarcima nisu se obvezali da će na sebe primiti rizike u slučaju porasta vrijednosti švicarskog franka niti je zakonodavac valutnu klauzulu utemeljio u zakonu da njenom primjenom drugoj strani načini štetu. Potpisom su se obvezali da će vratiti primljena sredstva uvećana za cijenu kapitala, ali ne i više od toga. Potpisom ugovora osobno nisam prihvatio obvezu s više činidbi niti bilo kakvu alternativnu obvezu – tumači Borković dodajući kako se nada da će neovisni sud, kada ga u zaštitu nije uzela država, poštenje i pravednost prihvatiti kao pravni standard kako bi se u ovom slučaju postupilo prema pravednim načelima i ispravila, kako kaže, krutost nekih normi.
– Ne osporavam ni jedan zarez u ugovoru ni valutnu klauzulu jer je ona zakonita, ali njena je primjena nepoštena i nepravedna te primijenjena protivno zakonu, suprotno svrsi zbog koje je ona propisom utemeljena i priznata. Primjena valutne klauzule u slučaju ugovora o kreditu u francima je i protuustavna, suprotna čl. 14 Ustava koji kaže i "svi smo pred zakonom jednaki". Ovakvom primjenom valutne klauzule očito nismo svi jednaki pred zakonom – kaže Tomislav Borković dodajući da je njegova tužba, koliko zna, prva privatna tužba utemeljena na ovakvoj pravnoj osnovi iako je bilo kolektivnih tužbi protiv banaka.
>> Da se nisu zaduživali u švicarcima, ne bi danas dugovali 20-30% više
Postoje dva problema, valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Banke treba tužiti zbog obje stvari. Što se tiče kamatne stope, vrlo lako je dokazati da banke nisu poštivalje tržišne uvjete te su svoju maržu mijenjale po potrebi.