Možda su u pravu oni koji kažu da je u teškim vremenima najlakše raspravljati o vremenu, no nešto je suštinski krivo u tome da najrelevantniji analitičari budućih kretanja nacionalne ekonomije neke države postanu meteorolozi. Zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta te općenarodne fascinacije važnošću turizma za nacionalnu privredu, Hrvatska posljednjih tjedana živi u teškoj psihozi.
Izvještaji o vremenskim prilikama umjesto završnih postali su uvodni dijelovi informativnih emisija, razni ekonomski eksperti i turistički djelatnici raspredaju o razlozima slabijih turističkih rezultata, manijakalno se prebrojavaju automobili sa stranim registarskim tablicama, zbrajaju prodane kuglice sladoleda u otočnim selima, a mediji objavljuju dubokoumne analize o pogreškama hrvatske turističke politike. Turizam nam se, kažu, događa umjesto da njime upravljamo. Da, to je neosporno točno.
Vjerojatno najbolja vijest koju smo mogli dobiti
Turizam se događa i to je vjerojatno najbolja vijest koju smo mogli dobiti. Naime, hrvatski turistički sektor vjerojatno je, u globalnim uvjetima, najkonkurentniji dio hrvatskog gospodarstva. Dakako, prvi su uvjet tome prirodni resursi, no teško je naći ekonomsku djelatnost u kojoj su na toliko visokoj razini implementirani najviši svjetski standardi upravljanja i znanja. Danas kad se raspravlja o uspješnosti nacionalne turističke politike, netko bi se mogao zapitati u kojoj je mjeri dosadašnji uspjeh turizma uopće bio posljedica politike. Turizam je, uz možda trgovinu, bio ishodište privatne ekonomske inicijative u novijoj povijesti Hrvatske.
Taj sektor prvi je ušao u privatizaciju, godinama je bio investicijski najaktivnija sfera nacionalne ekonomije. Temeljem te aktivnosti realne ekonomije, privatnih ulagača i poduzetnika, protekla dva desetljeća rasli su i turistički prihodi, a posljedica je toga da danas u Hrvatskoj vjerojatno i nema gospodarskog sektora u kojem su tako vidljive razlike između privatnog i javnog upravljanja resursima. Pojednostavljeno rečeno, turizam je danas tržišno najrazvijeniji dio hrvatske nacionalne ekonomije, no o njemu se u domaćoj javnosti i dalje raspravlja istim diskursom kao i prije dvadeset godina, u doba socijalističke, dogovorne ekonomije.
Država ima malo utjecaja
Pa se tako raspreda o tome je li naša turistička ponuda prejeftina ili preskupa, je li sezona preduga ili prekratka i jesu li ljudi više ili manje gostoljubivi od onih u susjednim zemljama – kao da uopće postoji generalni odgovor na ta pitanja. Dvadeset i pet godina nakon početka tranzicije iz socijalističkog u kapitalistički društveni sustav ideje centralnog ekonomskog planiranja i dalje dominiraju nacionalnim razmišljanjem o turizmu pa se tako i ministra turizma veliča kad je turistička sezona uspješna, a traži njegova glava kad je stranih gostiju manje od očekivanog. Ishodište takvog arhaičnog sustava sama je država, koja iz propagandnih motiva proglašava odgovornost nad nečim na što, u suštini, ima vrlo malo utjecaja.
Ipak, turizam je strateška grana, a da bi se ta simbolika i prisnažila, Hrvatska ima i ministarstvo turizma. Koja je njegova funkcija? O fiskalnim i poreznim uvjetima poslovanja turističkog sektora odlučuje Ministarstvo financija, o ulaganjima u infrastrukturu potrebnu za poticanje turizma ministarstva prometa i graditeljstva, o prostornim lokacijama turističkih objekata lokalne samouprave, o specifičnoj organizaciji rada vezanoj na jaku sezonalnost hrvatskog turizma odlučuje, pak, Ministarstvo rada, a za vizne uvjete za strane turiste u konačnici je nadležno Ministarstvo vanjskih poslova. Ipak, u državi koja nema zaseban Vladin resor koji bi se bavio energetikom – fundamentalnom granom društvenog razvoja i svake gospodarske djelatnosti svake nacije na svijetu – o turizmu se brinu ministar, njegovi pomoćnici, zamjenici i još 200-tinjak ljudi.
Pridodaju li se tome i zaposleni u 300-tinjak nacionalnih turističkih zajednica, ispada da se o razvoju domaćeg turizma brine divizija od nekoliko tisuća birokrata. Mnogi od njih vjerojatno savjesno i kvalitetno rade svoj posao, no valja se zapitati je li došlo vrijeme da se država napokon oslobodi ideje kako treba upravljati onim što rade privatni poduzetnici. Možda je napokon kucnuo čas da se turizmom počnu baviti oni koji se – bave turizmom.
>>Lorencin: HTZ ima najmanje posla tijekom ljeta
>>Odabrani prvi projekti za bespovratne potpore iz Programa Fond za razvoj turizma 2014.
Žalosno da nas sunce i more mora spašavati od gladi a o žetvi pšenice šute mediji i poljoprivrednici.