Prema kazivanju bivšeg načelnika srpske tajne policije dr. Obrena Đorđevića, Služba državne bezbjednosti (SDB) Jugoslavije upisala je 1987. na listu političkih emigranata koje treba likvidirati i ime dr. Franje Tuđmana.

Razlog su bile njegove političke aktivnosti 1987. i 1988, najprije pripreme za posjet i turneje u Kanadi i SAD-u i, poslije, djelatnost u Njemačkoj i Europi, kaže Marko Lopušina (58), poznati srpski publicist, koji se u knjigama (Ubij bližnjeg svog – jugoslavenska tajna policija 1945 – 1997; KGB protiv Jugoslavije; Tajne službe svijeta; Legija i zemunski klan; Lovci na Mladića; Srpska mafija; Mafije svijeta; Komandant Arkan) bavi obavještajnim i kriminalnim miljeom Srbije i prostora bivše Jugoslavije.

Hrvati odbili likvidaciju
Čelnici jugoslavenskih tajnih službi i posebno JNA, odnosno vojne tajne službe, bili su ogorčeni što je Tuđman nakon godina izolacije dobio putovnicu i “pušten da iziđe iz zemlje”.Tuđmana je, prema Lopušini, za račun JNA trebala likvidirati srbijanska tajna služba, a ne hrvatska koja je bila “nadležna“. Zašto?

– Čini se da su Služba državne sigurnosti (SDS) Hrvatske i SDS BiH kao domicilne službe za Tuđmana i Šuška odbile obaviti svoj posao. Onda je napravljena ponuda da dr. Tuđmana ukloni srpska tajna policija preko svoga likvidatora u SAD-u, čuvenog Bogoja Panajotovića.

On je bio konobar iz Niša, doseljenik u SAD, koji je za Udbu likvidirao prvaka srpske emigracije Dragišu Kašikovića u Chicagu 1977. Tom prilikom ubijena je i njegova pokćerka, 9-godišnja Ivanka Milošević, koja ga je vidjela na djelu. Ubojstva su obavljena nožem, a FBI nikad nije pronašao ubojicu. Ne zna se koliko je još emigranata Panajotović likvidirao – kaže Lopušina.

Atentat pao u zaborav
No, politički događaji u Jugoslaviji krajem 80-ih godina brzo su se odvijali pa je detaljno planiranje atentata na Tuđmana u inozemstvu propalo. Pisani tragovi o tome, tvrdi Lopušina, ne postoje jer su uništeni. Prema njegovu mišljenju, glavešine jugoslavenskih tajnih službi znali su za svaki Tuđmanov koraka u Kanadi i SAD-u, ali ne toliko zbog rada doušnika Udbe, nego zahvaljujući razmjeni političko-sigurnosnih informacija između SAD-a i SFRJ.

Naime, kaže da američke i kanadske tajne službe, posebice CIA i FBI, u redovima svih etničkih skupina imaju svoje doušnike koji im prosljeđuju informacije o događajima unutar zajednica. Izvješća suradnika američkih službi redovito su završavala na stolovima šefova tajnih službi u Beogradu.

– Washington i Beograd su još od vremena Josipa Broza Tita imali direktnu suradnju na suzbijanju antijugoslavenske emigracije u SAD-u, a mnogi emigranti su radili za CIA i FBI – objašnjava Lopušina. Ono što je posebno zaintrigiralo šefove tajnih službi u Beogradu bila su Tuđmanova predavanja o položaju Hrvatske u Jugoslaviji te susreti s poslovnim ljudima i “otporašima”, članovima Hrvatskog narodnog otpora u Torontu i Ottawi.

Tuđman je u Kanadi bio gost ne samo poslovnjaka, poput Zlatka Čaldarevića i Ivice Zdunića, nego se susreo i s tzv. “norvalskom skupinom” – Gojkom Šuškom, Antom Beljom, Marinom Soptom, fra Ljubom Krasićem, ondašnjim ravnateljem Hrvatskoga franjevačkog središta “Kraljica mira” u Norvalu, i drugima.

“Udbaši još vladaju u RH”
Veza s “otporašima” u Kanadi, pripadnicima Hrvatskog narodnog otpora (HNO), koji su se, poput Tuđmana, zalagali za nacionalno pomirenje i stvaranje hrvatske države, najviše je zasmetala glavešine tajnih službi u Beogradu.

Praćen je svaki Tuđmanov korak, naravno, uz znanje i odobrenje tadašnjeg saveznog šefa jugoslavenskih tajnih službi Zdravka Mustača, bez obzira na to što je likvidaciju trebala obaviti srbijanska tajna policija. Prema mišljenju Marka Lopušne, pripadnici jugoslavenskih tajnih službi, kolokvijalno zvanih udbaši, i danas vladaju u Hrvatskoj i Srbiji – stoje u pozadini mnogih srpskih i hrvatskih stranaka.

– Novi lideri pokušavaju ih ukloniti, ali to ide teško, jer oni imaju razgranatu mrežu, u ladicama imaju dosjee novih političara, pa ih ucjenjuju kad im to treba – zaključuje Lopušina.