Više od 30 godina u genetici je prevladavalo mišljenje da je kopiranje postojećih gena glavni, a možda čak i jedini način nastanka novih gena. Tako je bilo sve donedavno, dok tu općeprihvaćenu teoriju nisu poljuljali dr. sc. Tomislav Domazet-Lošo s Instituta Ruđer Bošković i prof. Diethard Tautz s njemačkog Instituta za evolucijsku biologiju Max Planck. Dvojica znanstvenika u zajedničkom istraživanju dokazala su da, osim kopiranja, važnu ulogu u evoluciji ima i spontano stvaranje potpuno novih gena. Ti geni igraju ulogu u embrionalnom razvoju i interakcijama organizma s okolišem, a Domazet-Lošo i Tautz pokazali su da mogu nastati bilo kada tijekom evolucije.

Gen se stvara 250.000 godina

– Ovo istraživanje za sve nas puno znači. Svaki pomak u osnovnoj znanosti otvara prostor za tehničke inovacije u medicini, biotehnologiji i drugim granama. Istraživanja koja ja radim predstavljaju osnovu razumijevanja funkcioniranja bioloških sustava koje čine ljudi, životinje, biljke, bakterije... Njihova informacija sadržana je u DNK, tj. u njihovim genima. Kako ti geni nastaju i nestaju te kakva je dinamika u genomu kroz evoluciju – to su sve osnovna pitanja na kojima se gradi ostala biologija. Ona su, među ostalim, važna i za razumijevanje bolesti kod čovjeka, za agrikulturu pa i proizvodnju piva jer osnova su svih organizama uključenih u ove procese geni – rekao nam je Domazet-Lošo, čija istraživanja u velikoj mjeri financira fond Jedinstvo uz pomoć znanja.

U vrijeme kada je nastajala prva stanica, prije otprilike 3,5 do 3,8 milijarda godina, nekakvim procesima nastali su i prvi geni. Većina znanstvenika drži da su geni prethodili nastanku prve stanice koja predstavlja osnovnu građevnu jedinicu svih kasnijih organizama. Prvi tipovi gena koji su ušli u prvu stanicu održali su se do današnjih dana kroz sve organizme, i to metodom kopiranja, s čim se slaže i naš evolucijski genetičar:

– U to nema sumnje, proces kopiranja postoji. Ono što je promaknulo znanstvenicima jest da proces stvaranja novih gena, uvjetno rečeno ni iz čega, koji je postojao na samom početku, postoji i dandanas. Novi gen u stanicama ne mora nastati kopiranjem jer može nastati spontano iz tzv. nekodirajućih dijelova genoma. Na neki način možemo reći da proces stvaranja prvoga života traje i dalje – smatra on i dodaje kako se prvo držalo da su geni čovjeka i čimpanze isti, ali da je poslije dokazano da to nije točno jer se vidjelo da, kada uspoređujemo čovjeka i čimpanzu, čovjek ima između 16 i 100 gena svojstvenih samo njemu.

– Za stabilno formiranje novog gena treba do 250.000 godina. U ljudskoj populaciji vjerojatno nema razlika u broju gena, ali to ne znači da određeni čovjek ne može imati neki novi gen u sebi, ali pitanje je hoće li gen preživjeti i proširiti se na njegove potomke ili će ostati samo njemu. Netko se zaista može roditi s novim genom za npr. bolji vid, i to se može proširiti kroz populaciju koja će tada, npr., u manjoj mjeri trebati pomagala za vid – objašnjava Domazet-Lošo.

O praktičnoj primjeni ovih otkrića znanstvenicima je teško govoriti jer tvrde da se ne bave znanošću isključivo radi primjene.

– Mi se time ne zamaramo jer do primjene je teško doći. To je isto kao da umjetnika pitate što će ljudi raditi s nekom njegovom simfonijom. Naše spoznaje možemo iskoristiti za neke nove stvari. Kada nešto istražujete, ne možete u prvom trenu znati što će vam to donijeti.

Um caruje, tehnologija pomaže

Novo doba donosi bolja računala i naprednije programe koji znanstvenicima mogu pomoći, ali čini se da je mozak ono od čega sve kreće. Za istraživanja, prema riječima Domazeta-Loše, nisu važni uređaji, već zdravo znanstveno pitanje:

– Istraživanje počinje razumijevanjem onoga što se ne zna. Mi prvo čitamo, razgovaramo s kolegama i pokušavamo pronaći gdje postoji znanstveni problem. Pitanje diktira što ćemo koristiti. Ja koristim bilo koji znanstveni instrument koji mi treba da odgovorim na svoja pitanja, a obično krećem od matematičkih, teorijskih i logičkih metoda za koje trebate olovku i papir. No, koristim i svu modernu tehnologiju kada mi je potrebna jer znanosti se ne pristupa tako da kupite neki skupi stroj i sjedite kraj njega razmišljajući što biste mogli s njim raditi.

Neki su naši znanstvenici svoj uspjeh ostvarili u inozemstvu jer su smatrali da u našoj zemlji ne postoje financijske mogućnosti za njihova istraživanja. Domazet-Lošo ima ponešto drugačije viziju te ističe da je moderni znanstvenik mobilan te da nije bitno gdje fizički boravi:

– Moj je cilj umrežiti hrvatsku znanost jer za to postoje mogućnosti. Ja sam prisutan u svjetskim laboratorijima ovisno o znanstvenom pitanju na kojem želim raditi. Surađujem s puno zemalja uvijek noseći hrvatsku adresu. Ako postanete dio mreže, nedostatak financijskih sredstava možete nadomjestiti tako da dio istraživanja obavljate na partnerskim institutima.

Iako se već stoljećima ističe sukob između vjere i znanosti, pogotovo kad je riječ o teorijama evolucije, naš evolucijski genetičar smatra da on ne postoji te da je umjetno postavljen:

– Vjernik sam, a vjera ne proturječi evolucijskoj biologiji niti ona proturječi vjeri. Često se smatra da znanstvenici nisu religiozni, ali to nije točno. To je nametnuti i nepostojeći problem. U bavljenju znanošću vjera samo može biti od pomoći jer vam može dati snagu. Štoviše, ja znam puno znanstvenika s Harvarda koji su vjernici. I u znanosti postoji neka vjera jer, ako ne vjerujete da ćete nešto napraviti, onda nećete ništa napraviti. Evolucijska biologija govori o materijalnom stvaranju, ali vjera u Boga je duhovna stvarnost koja sve nadilazi i tu nema nikakve kontradikcije – zaključio je Domazet-Lošo.