Iznevjerena očekivanja nezaobilazne su životne činjenice. Onaj tko ih nije iskusio, kao da nije ni živio. Osobno se nisam nikada toliko razočarao da bih prestao voljeti život i vjerovati u svoje ideale. Kada sam izašao iz zatvora i vratio se u Hrvatsku nakon toliko godina, bio sam zbunjen. Ljudi su već bili zapali u apatiju i defetizam, zanos i oduševljenje zbog stvaranja države i osvajanja slobode bili su potrošeni. S druge strane i ja sam sâm teško izlazio na kraj sa slobodom. Koliko god to paradoksalno zvučalo, nedostajao mi je zatvor. Nedostajao mi je okvir, raspored, ritam svakodnevice, borba. Da, zatvor je svakodnevna rutina, ali i strašna borba, u kojoj se svaka slabost ili pogreška skupo plaća.
Svega je bilo previše
Na slobodi je sve drukčije, barem u početku. Došao sam iz zatvora, iz maloga, skučenog svijeta gdje je sve bilo ograničeno – prostor, osobne stvari, broj knjiga, namirnice, baš sve – ali i sve je bilo na svome mjestu. Znao sam gdje su sve moje stvari, znao sam sve putove, svaki kutak, osjećao sam da je sve uvijek pod kontrolom. Kada sam izašao na slobodu, u vanjski svijet, svega mi je odjednom bilo previše. Kuća u kojoj je Julie živjela bila mi je golema, premda ima stotinjak četvornih metara. Osjećao sam se kao da ću se izgubiti ako se popnem na kat. Prvi dan sam sve obišao nekoliko puta, bez Julie, kako bih se mogao bolje orijentirati. Ona se čudila, jer mi je željela sve pokazati, željela je da sve zajedno razgledamo. No ja sam bio u oblacima, zapravo u nekim svojim maglama, kao da je sve to nerealno, kao da ću se probuditi i otkriti da je sve san. U zatvoru sam često sanjao da sam negdje drugdje, izvan zatvora, pa bih se probudio i ustvrdio da sam, nažalost, još unutra. Teško je to opisati, predočiti ljudima na slobodi koji sve oko sebe uzimaju zdravo za gotovo.
Obilje je, iz moje još uvijek zatvorske perspektive, svojevrsni eksces, imamo više no što trebamo, a kada imamo previše, ne uživamo i nismo zahvalni. Otvorio sam hladnjak, činio mi se pretrpan, nisam mogao ni vidjeti što sve ima unutra. Bio bih pomalo ljutit na Julie, zašto to ne isprazni, zašto kupuje više nego što nam treba? Treba najprije pojesti ono što imamo pa onda ići u kupnju. To je zatvorska navika. Bilo nam je ograničeno koliko mjesečno možemo potrošiti, sve smo čuvali da nam traje što dulje. Svaku mrvicu bolje hrane, grickalice, tunjevinu, sve smo čuvali kao najveću dragocjenost. A kako smo tek uživali u svemu! Ništa nije bilo hitno, imali smo vremena napretek, pa smo svaku radnju produžavali što smo više mogli. Samo neka dani prolaze.
Grah na "tihoj vatri"
Kuhanje, na primjer. Kada bismo uspjeli nešto prokrijumčariti iz kuhinje, satima bismo pripremali umak za špagete ili što drugo. Zatvorski grah kuhao bi se i do četrdeset sati. Uvijek sam rado kuhao grah, uspijevao sam ga pripremiti i u najoskudnijim uvjetima. Bio je to, recimo to tako, moj specijalitet. Nije ni čudo da je tomu tako s obzirom na život kakav sam živio. Stalna opasnost, česte promjene stanova i mjesta stanovanja, udbaške potjere i emigrantske paranoje, financijska oskudica, sve je to odredilo grah kao moje idealno jelo – lako se nabavljao, nije zahtijevao gotovo nikakve začine ni dodatke, a s druge strane gotovo svi začini i razne vrste mesa i razni prilozi bili su dobrodošli. Ipak, sva predzatvorska kulinarska iskustva s grahom blijede kada se usporede sa zatvorskim grahom. Pripremanje graha u zatvoru zahtijevalo je puno vještine, krijumčarenja potrepština iz kuhinje, a i vremena. Vremena sam, hvala Bogu, imao, a ostalo sam s vremenom usavršio. Nakon što bih prokrijumčario potrepštine iz kuhinje, sol, grah i drugo što se dalo, grah sam stavljao u plastične vrećice za smeće, a vrećice uvezivao oko centralnih cijevi za grijanje koje su povezivale katove u jedinstven sustav centralnoga grijanja. Dalje je sve bilo stvar strpljenja i kontrole procesa. Temperatura u cijevima bila je oko četrdeset do pedeset stupnjeva u najboljem slučaju. Bilo je to kuhanje na "tihoj vatri" u pravom smislu te riječi.
>>'Kakve su to muke i koliki izazovi, može znati samo onaj tko nešto slično proživi'
>>Bio sam siguran da ću se moći lako nositi s problemima na slobodi. Bio sam u krivu!
>>Dok sam planirao bijeg iz zatvora, tražio sam nezačepljenu rupu kroz koju ću pobjeći
>>Ekskluzivni feljton - memoari Zvonka Bušića
