Umjesto da budu dragocjena povijesna građa koja će pomoći rasvjetljavanju okolnosti nastanka Republike Hrvatske i uloge političkih protagonista toga vremena, tzv. Tuđmanovi transkripti postali su jedna od kontroverznijih tema koje se vežu uz prvoga hrvatskog predsjednika. Ponajprije zato što su nakon smrti Franje Tuđmana, uz dopuštenje njegova nasljednika Stjepana Mesića, bili korišteni za političke manipulacije i ocrnjivanje političkih protivnika, a ponajviše samoga predsjednika Tuđmana. Kad su i kako ti dokumenti nastali, koliko ih ima, gdje su se i kako čuvali te što se s njima dogodilo nakon smrti prvoga predsjednika, opisao je umirovljeni general Krešimir Kašpar u svojoj upravo objavljenoj knjizi "Franjo Tuđman: kronologija života i rada 1922.-1999." U toj opsežnoj dvosveščanoj knjizi, u kojoj je detaljno obradio radne aktivnosti prvoga predsjednika, donio je i dosad najbolji i najiscrpniji prikaz transkripata, što i ne treba čuditi zna li se da je Kašpar bio Tuđmanov dugogodišnji pobočnik i da je sudjelovao u popisivanju njegove arhivske građe.
Prije svega potrebno je objasniti da su transkripti zapravo prijepisi Tuđmanovih razgovora s domaćim i stranim dužnosnicima, te sjednica različitih državnih i stranačkih tijela. Ti su se sastanci snimali, a nakon snimanja daktilografkinje su audiozapis pretvarale u pisani zapis. Zapisi su potom stavljani u omotnice s oznakom "državna tajna" te spremani u zaključane ormare, koje se čuvalo u posebnim prostorijama i koje se bez predsjednikove suglasnosti nije moglo otvarati.
Kad je Tuđman hospitaliziran u Kliničkoj bolnici Dubrava te kad je postalo jasno da se neće vratiti na Pantovčak, njegov Ured počeo se pripremati za funkcioniranje u novim okolnostima. Prostorije, ormari i kase s povjerljivim dokumentima zapečaćeni su 22. studenoga te se po njima, piše Kašpar, nije moglo vršljati. Na dan predsjednikove smrti, 10. prosinca 1999., predstojnik Ureda Ivica Kostović donio je "Pravilnik o zaštiti arhive Ureda predsjednika Republike Hrvatske i arhive predsjednika Republike Hrvatske te podataka označenih državnom tajnom u slučaju smrti predsjednika Republike". Istoga dana imenovao je Povjerenstvo za pečaćenje, pregled i popis arhive, koje je bilo sastavljeno od pet članova, a na čelu mu je bio general Krešimir Kašpar, u to vrijeme glavni pobočnik predsjednika Republike.
POVEZANI ČLANCI:
Povjerenstvo je počelo raditi nakon predsjednikova pogreba, i to tako da su dokumente razvrstavali bez čitanja sadržaja, a otpečaćivanje i ponovno pečaćenje prostorija nadzirala je osoba koja nije član povjerenstva. Ako koji povjerljivi dokument nisu mogli razvrstati bez pomnijeg iščitavanja, tada bi takve dokumente pohranili na odgovarajuće mjesto. Povjerenstvo je radilo ukupno devet radnih dana, od 15. do 28. prosinca 1999., svaki dan sastavljalo je zapisnik koji su potpisivala najmanje tri člana povjerenstva i nitko nikada nije bio sam u doticaju s pregledavanom građom.
Pregledane materijale rasporedili su u četiri skupine: materijali s oznakom "državna tajna" ili oznakom nekog drugog stupnja tajnosti, materijali nastali Tuđmanovim djelovanjem u svojstvu predsjednika HDZ-a, privatni materijali ili predmeti te materijali koje je bilo nemoguće klasificirati bez pomnijeg iščitavanja, za što povjerenstvo nije bilo ovlašteno. Popisali su i sortirali ukupno 10.493 dokumenta, pohranili ih u odgovarajuće ormare te ih zaključali i zapečatili. Također, popisali su 830 nosača zvuka i slike. Kasete, magnetofonske vrpce i videovrpce nisu preslušavali niti pregledavali, nego su ih nakon popisa stavili u sef, koji je zaključan i zapečaćen. Povjerenstvo je također obavilo komisijski pregled pisaćeg stola i prostorija kojima se služio predsjednik te sastavilo popis uz zaključak da je riječ o osobnim predmetima.
Kostović je nakon toga zatražio od predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost Ivana Jarnjaka da dođe u Predsjedničke dvore kako bi zajedno pregledali sadržaj nerazvrstanih dokumenata. Obavili su to 17., 18. i 19. siječnja 2000. te materijal razvrstali u tri skupine kako je odredila Vlada (službeno, HDZ i privatno). Zatvorene omotnice u kojima su bili ti materijali i koje su bile označene oznakom "državna tajna" otvarali su predsjednik i jedan član povjerenstva te ih davali predstojnicima na uvid. Nakon njihove odluke kamo pripadaju, omotnice su opet zatvorene i pohranjene na odgovarajuće mjesto.
Potom je Kostović odlučio da se svi privatni predmeti i materijali predaju obitelji Tuđman, a svi stranački dokumenti Predsjedništvu HDZ-a. Privatne stvari predao je Miroslavu Tuđmanu 21. siječnja 2000. u nazočnosti povjerenstva, a popis je imao 57 točaka. Pod točkom 56 navedena je predaja 210 zapisa pojedinačnih privatnih razgovora, no Kašpar imena tih osoba ne otkriva. Toga dana Kostović je predao i stranačke dokumente; preuzeo ih je v.d. predsjednika HDZ-a Vladimir Šeks, a svjedočili su član Predsjedništva HDZ-a Ivo Sanader i glavni tajnik HDZ-a Drago Krpina. Popis je brojao 255 točaka.
Preostala dokumentacija od ukupno 10.029 dokumenata pohranjena je u zaključanu i zapečaćenu prostoriju (1539 omotnica sa zapisima razgovora predsjednika s jednom osobom, 2276 omotnica sa zapisima razgovora s više osoba, 5861 omotnica s materijalima Ureda za nacionalnu sigurnost i Ministarstva unutarnjih poslova te 352 zapisnika s raznih sjednica). Također, popisano je ukupno 830 nosača zvuka i slike.
S obzirom na to da je popisan velik broj tajnih dokumenata UNS-a i MUP-a dostavljanih predsjedniku, Stožerni odbor za nacionalnu sigurnost donio je 12. siječnja 2000. odluku o popisu zapisa i dokumenata iz Ureda predsjednika RH. Tom odlukom određeno je da se osnuje povjerenstvo UNS-a koje će ponovno popisati dokumente UNS-a i MUP-a te ih nakon toga pohraniti u Uredu predsjednika Republike, gdje će čekati odluku novoga predsjednika Republike. Stoga je Kostović 17. siječnja 2000. imenovao tročlano Povjerenstvo Ureda PRH za popis i ponovnu pohranu zapisa ili dokumenata Ureda PRH, a na njegovo čelo ponovno postavio generala Kašpara. Dan poslije i Jarnjak je formirao svoje tročlano povjerenstvo, kojem je na čelu bio ravnatelj Nadzorne službe UNS-a Mladen Lacković, te tročlani stručni tim na čelu s djelatnikom Nadzorne službe Damirom Krekmanom. Od 19. do 28. siječnja 2000. sva tri tima zajednički su pregledala sve prethodno popisane dokumente UNS-a i MUP-a i ustanovila da manjka u odnosu na prvi popis nema, a pronašla su dodatnih 18 izvješća UNS-a i 23 izvješća MUP-a. Konstatiralo se da su u Uredu predsjednika popisana 5902 izvješća te da su pohranjena u prikladni zapečaćeni prostor.
Novi predsjednik Republike Stjepan Mesić, koji je prisegnuo 18. veljače 2000., imenovao je pak 6. ožujka 2000. svoje Povjerenstvo za pregled popisa i ponovnu pohranu zapisa i dokumenata Ureda PRH. Na njegovo čelo postavio je tajnika svoga Ureda Damira Vargeka, a činilo ga je još devet članova. Treće povjerenstvo ukupno je radilo samo 24 radna sata, što je razumljivo jer su svi prethodno pregledani materijali bilo uredno posloženi i označeni. No pronašlo je 12 dodatnih zapisnika razgovora s više osoba te 2678 dodatnih dokumenata koje nije popisivalo prvo povjerenstvo, a ostali brojevi su se poklapali. Također, otvorilo je sefove u prostorijama kojima se koristio predsjednik Tuđman te je popisalo njihov sadržaj.
Nakon završetka rada trećeg povjerenstva popisano je 12.759 raznih dokumenata, a ako se tome pridoda i 465 zapisa predanih HDZ-u i obitelji, dolazi se do ukupno 13.224 različita dokumenta te 830 nosača zvuka i slike, koji su bili arhivska građa izravno vezana za prvoga hrvatskog predsjednika!
Zanimljivo je da su među transkriptima pronađena i 1064 zapisa razgovora s jednom osobom, koje je Tuđman vodio od 1995. do 1999. godine. U tome razdoblju najviše je razgovarao s ministrom vanjskih poslova Matom Granićem, čak 103 puta, te sa svojim savjetnikom za unutrašnju politiku Ivićem Pašalićem, s kojim je snimljeno 100 razgovora. Na trećem je mjestu predstojnik UNS-a Ivan Jarnjak sa 71 razgovorom, na četvrtom predstojnik Ureda predsjednika Republike Hrvoje Šarinić sa 68 razgovora, peti je predsjednik Vlade Zlatko Mateša sa 54 snimljena razgovora itd. Snimljeni su i razgovori sa Zlatkom Canjugom, Franjom Gregurićem, Nevenom Madeyem, Borislavom Škegrom, Nikicom Valentićem, Miroslavom Tuđmanom, Vesnom Škare-Ožbolt, Ivicom Kostovićem, Ivom Sanaderom, Gojkom Šuškom, Dragom Krpinom, Vladimirom Šeksom, Ljerkom Mintas-Hodak, Jakovom Sedlarom, Andrijom Hebrangom, Ivanom Aralicom, Ljubom Ćesićem Rojsom, ali i s novinarima Nenadom Ivankovićem (18) i Darkom Hudelistom (8).
Na dnu liste su oporbeni prvaci. S Vladom Gotovcem snimljena su tri razgovora 1996. godine, sa Zlatkom Tomčićem jedan razgovor također te godine, a s Draženom Budišom i Ivicom Račanom po jedan razgovor 1999. godine.
Ovdje, dakle, nisu nabrojeni pojedinačni razgovori prije 1995. godine, a bilo ih je i s Josipom Manolićem, Stjepanom Mesićem, Mladenom Vedrišem i drugim dužnosnicima onoga vremena.
Zašto je Tuđman snimao svoje sastanke? Prije svega treba napomenuti da je snimanje važnih razgovora u uredima predsjednika i premijera uobičajeno i u najrazvijenijim demokratskim zemljama. Telefonski razgovori američkih predsjednika, primjerice, snimaju se po automatizmu. Razlog je jasan: stvaranje arhivske građe za buduća vremena, ostavljanje dokaza o tome u kakvim se okolnostima nalazila država, kako su se rješavali problemi, što je tko zagovarao, kako se tko ponašao itd. Stoga se snimaju npr. i sjednice hrvatske Vlade i Hrvatskoga sabora. Smisao je, dakle, zaštita institucija države i zaštita pojedinaca, a ne njihova diskreditacija. Tuđman je kao povjesničar imao i dodatni razlog za snimanje – htio je sve zabilježiti jer je nakon završetka mandata kanio pisati memoare.
Intrigantno je pitanje, jesu li Tuđmanovi sugovornici znali da se sastanci snimaju? Strani dužnosnici vjerojatno nisu znali iako su na stolovima mikrofoni bili vidljivi, no sudionici sastanaka s hrvatske strane s time su bili upoznati. Na sjednicama VONS-a ili kojega drugog tijela postojalo je pravilo da se govornik predstavi baš zato da bi se moglo pratiti što je tko rekao. Ili bi predsjednik davao riječ svakome pojedinačno kako ne bi bilo zabune pri prijepisu. Naravno, moguće je da pojedinci, koji su predsjedniku dolazili na razgovor u četiri oka, nisu znali da ih se snima, no sadržaj tih razgovora Tuđman nikad nije zloupotrebljavao. Jednostavno zato što su snimke rađene za povijest, a ne za denunciranje.
Evo što nam je o tome kazao Mate Granić, jedan od najbližih Tuđmanovih suradnika: "Znao sam da se snimaju razgovori sa stranim dužnosnicima, sjednice VONS-a i slični važni sastanci. I jasno mi je bilo da se to činilo radi povijesne istine i povijesne odgovornosti. A snimaju li se razgovori sa mnom, o tome nisam razmišljao. Svi moji razgovori s predsjednikom Tuđmanom ticali su se posla koji sam obavljao obnašajući različite dužnosti u Vladi i HDZ-u. Neslužbenih razgovora nije bilo, osim na ljetovanju na Brijunima."
General Kašpar pak ne želi nagađati jesu li Tuđmanovi sugovornici znali da se razgovori snimaju, ali napominje da su mikrofoni bili itekako vidljivi. Ti zapisi, smatra on, uz pretpostavku da su autentični, jedinstven su povijesni materijal koji iz prve ruke prikazuje trenutak u nastajanju naše države i otkriva politiku na najvišoj razini, sa svim svojim prednostima i manama. Čitajući te zapise, javnosti postaje vidljiv i onaj skriveni dio politike, koji sama politika i njezini protagonisti nerado otkrivaju jer ih demistificira i pokazuje u pravom svjetlu. Kašpar misli da bi sve skupne sastanke trebalo obavezno snimati, jer protokom godina sve postaje podložno nepouzdanim zapisnicima i sjećanjima sudionika, a onda i manipulacijama. Ostaju samo priopćenja i snimljene izjave nakon sastanaka, a što se na njima uistinu govorilo, zapravo se ne zna.
Što se s transkriptima događalo nakon završetka rada Mesićeva povjerenstva? Kašpar kaže da je sve bilo stavljeno u posebnu zaključanu prostoriju, u koju se ulazilo samo zapisnički, te se čekala Mesićeva odluka o sudbini tih materijala. Već u travnju 2000. počeli su se pojavljivati u tjednicima Nacionalu, Feral Tribuneu i Globusu. Na upit Vjesnikova novinara tko iz Ureda predsjednika daje transkripte medijima, Mesićeva glasnogovornica Vjera Šuman 26. svibnja 2000. odgovara: "Predsjednik je i ranije, u nekoliko svojih izjava, najavljivao da će puštati dokumente sve dok se kriminalci ne procesuiraju. Neke se stvari moraju rješavati, pa zato predsjednik povremeno pušta određene dokumente u javnost. On osobno smatra da treba potaknuti da se neke stvari riješe, a na rješavanje ključnih problema u državi ne može se dugo čekati." A na pitanje kako to da među prvima sve dokumente svaki put dobije Nacional, odgovorila je da je to "zato što oni vrlo dobro istražuju, pa su i zaslužili da to dobiju prvi".
POVEZANI ČLANCI:
No transkripti su tijekom 2000. dostavljani i tužiteljstvu Haaškog suda a da s njih prethodno nije skinuta oznaka državne ili službene tajne. Prema pisanju tiska, iz Ureda predsjednika haaškim je istražiteljima predano 8000 stranica izvještajnih dokumenata i 4000 stranica transkripata. Istražitelj haaškog tužiteljstva William Tomljanovich, svjedočeći 18. siječnja 2006. u postupku Haaškog suda protiv hrvatskog novinara i izdavača Ivice Marijačića i umirovljenoga generala Markice Rebića, rekao je da je zapisnike iz Ureda predsjednika Republike počeo pregledavati u svibnju 2000. i da je to trajalo oko godinu dana. Također je izjavio da "haaško tužiteljstvo posjeduje točno 666 transkripata iz Ureda predsjednika Republike Hrvatske".
Riječ je, dakle, o dokumentima koji su imali oznaku tajnosti. Danas i dalje ostaje otvoreno pitanje jesu li ti zapisnici bili u to vrijeme deklasificirani i postoji li službena pocedura predaje dokumenata Republike Hrvatske haaškome tužiteljstvu putem Vladina ureda za suradnju s Haagom. U vidu treba imati i Pravilnik o postupku i dokazima Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, prema kojemu strana koja od neke države traži dostavu određenih dokumenata treba definirati koji točno dokument traži! Kašpar se stoga pita postoji li uopće pisani trag o tome koje je konkretne dokumente i kada Haag zatražio od Hrvatske te je li njihovom predajom počinjeno djelo za koje bi netko trebao odgovarati.
Također, haaško je tužiteljstvo moralo "legalizirati" dokumente, tj. deklasificirati ih, jer je sva službena suradnja morala ići preko Vladina Ureda za suradnju s Haagom. S tim su se problemom suočili u sudskim procesima. Svjedoci i zastupnici obrane tvrdili su da je dostavljanje predsjedničkih transkripata tijekom 2000. godine, kako medijima tako i uredu haaškog tužitelja, kršenje hrvatskih zakona, a slijedom toga i neprimjenjivo kao dokazni materijal. Haaško je tužiteljstvo taj prigovor pokušalo otkloniti na različite načine, među ostalim i naknadnim traženjem da hrvatska Vlada skine oznake tajnosti s određenih zapisnika. Vlada RH zaista je od 2001. do 2004. deklasificirala dokumente koje je haaško tužiteljstvo tražilo, a zapravo ih je već imalo!
Haaško je tužiteljstvo svoju tezu o postojanju i ciljevima zajedničkog zločinačkog pothvata u vrijeme oslobodilačke operacije "Oluja" temeljilo i na dostavljenim zapisnicima sa sastanka Franje Tuđmana s vojnim vrhom 31. srpnja 1995. na Brijunima. Za njih je hrvatska javnost čula 2003., kad ih je u svojoj obrani koristio Slobodan Milošević u ispitivanju bivšeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha. Vlada je deklasificirala i te brijunske transkripte i pod pritiskom Haaga odobrila njihovu uporabu 2005. godine.
Prema svom izvještaju iz 2003., Vlada je od travnja 2000. dostavila Haaškom sudu one dokumente koji se odnose na zločine nad Hrvatima počinjene tijekom agresije na Hrvatsku, na rat u BiH te na operacije "Medački džep", "Bljesak" i "Oluja". Dostavljeni su i transkripti razgovora o tim događajima vođeni u Uredu predsjednika Tuđmana, a sa svih dokumenata prethodno je skinuta oznaka tajnosti. No, nezadovoljna curenjem dokumenata, 11. siječnja 2001. odlučila je da se arhiva predsjednika Tuđmana pohrani u Hrvatskom državnom arhivu (HDA). Premda je odluka stupila na snagu odmah, Mesić je dokumentaciju predao tek nekoliko godina poslije. HDA počeo ju je preuzimati 31. ožujka 2005., a primopredaja se otegnula sve do siječnja 2006. godine. Sve to vrijeme bila je na raspolaganju Mesiću i njegovim savjetnicima te su je i dalje koristili za kriminalizaciju Tuđmanove politike. Slučajno ili ne, Državnom arhivu konačno su je predali kad su u Haagu podignute posljednje optužnice protiv hrvatskih generala.
VIDEO: Plenković o protjerivanju diplomata: 'Reagirali smo na jedini primjeren način'
A zašto se Mesić ne procesuira? Ima li nekakav zakon koji ga štiti? Ili ima informacije kojima ucjenjuje one koji bi ga trebali procesuirati? Kako njega nitko nije povezao sa propasti KIO Orahovica?