Tomislav Tukić, fond manager, bivši tenisač i predsjednik Teniskog kluba Split, još 2006. godine prepoznao je svu važnost sporta. I stoga vam donosimo njegov tekst objavljen spomenute godine.
Iz godine u godinu u ovoj mladoj hrvatskoj povijesti svjedoci smo vrhunskih dostignuća naših sportaša. Ponosni smo što imamo osvajača Wimbledona i Roland Garrossa, Davis cupa i brončanih odličja u parovima iz Barcelone 92. i Atene 2004..
Nosioci smo najsjajnijih odličja u rukometu, a s divljenjem se sjećamo legendarnih srebrnih košarkaša iz Barcelone 92., Izvanredni nogometaši podarili su nam broncu na svjetskom prvenstvu 98., a fantastični i fanatični vaterpolisti svjetsko zlato 2007..
Čitav svijet slavi snježnu kraljicu Janicu te njenog brata Ivicu koji su osvojili čudesan broj olimpijskih i svjetskih medalja i kristalnih globusa. Svjetski prvaci i svjetski rekorderi Sanja Jovanović i Duje Draganja dokazali su da i u plivanju imamo vrhunsku razinu, dok dvostruka svjetska prvakinja Blanka Vlašić već neko vrijeme opasno ugrožava svjetski rekord.
Definitivno briljantan niz, pogotovo ako se uzme u obzir da Hrvata ima tek oko 4,5 miljuna, dakle negdje oko polovice broja stanovnika jednog Londona!!
Sagledavajući ove velike sportske uspjehe oduvijek me mučilo pitanje kako to da nismo ili ne možemo biti tako uspješni i u gospodarstvu?
Dragi Bog nam je poklonio obalu od koje zastaje dah ali u turizmu nismo ni blizu prednatjecanja a kamoli neke od medalja. U hrvatskim najelitnijim turističkim odredištima poput Hvara, u čije vale uplovljavaju najbogatija i najpoznatija svjetska imena nismo u stanju provesti normalnu privatizaciju hotelske kuće. Ugovori kojima je definirana privatizacija najveće hvarske hotelske kuće na bazi javnog privatnog partnerstva strogo su čuvani od očiju građani ove zemlje koji su i vlasnici tog državnog udjela, kako ne bi imali uvid o to što je nekolicina političara potpisala u njihovo ime.
Epilog je poznat, Hvar van sezone umire dok su hoteli van sezone, osim jednog, zatvoreni a zaposlenici na minimalcu. Za ovako tragičnu priču nisu zasigurno krivi hvarani već političari koji misle da im je politički položaj podario univerzalna znanja i da im je struka i iskustvo suvišno. Politička podobnost i neznanje te zapostavljanje javnog interesa presudila je hrvatskom turističkom biseru. Da je ovakva politika krojila tenisku sudbinu u obiteljima naših tenisača teško da bi ikada osvajali Wimbledone, Roland Garrose i Davis cup-ove.
U čitavom svijetu smo poznati po našoj dugoj tradiciji u brodogradnji. Naši inženjeri su u stanju proizvesti i tehnički najsloženije brodove-grdosije. Istovremeno na tim brodovima samo zarađuju kooperanti i kupci dok država uglavnom zbog lošeg managementa ( čast izuzecima ) gubi milijarde. Zar vam tu nije nešto čudno?
Talentirani inženjeri, koje objeručke prihvaćaju u inozemstvu, proizvedu super brod kojeg čitav svijet hoće dok politički podobni direktori, a naročito nadzorni odbori koji su tom poslu financijski nedorasli, upropaste čitavu priču. Zamislite da je takvima dati na mjesec, dva Blanku na nadzor ili trening! Jedno od naših najvećih i najvažnijih infrastrukturnih poduzeća je HEP.
U zadnjih nekoliko godina nekoliko se puta promijenio sastav uprave i nadzornog odbora po nalogu politike. Od tvrtke koja je svojim potencijalom trebala preuzimati konkurente i postajati lider u regiji nastao je nacionalni problem. Umjesto da snažno investira u svoj razvoj i infrastrukturu HEP se unatoč velikim gubicima uglavnom bavio sponzorstvima brojnih sportskih klubova iako nikom nije jasno zašto taj apsolutni državni monopolist treba takav marketing. Ne vjerujem da bi Janica i Ivica bili vladari svjetskih snježnih padina da je Ante Kostelić prepustio toj kombiniranoj stranačkoj mašineriji strategiju sportskog razvoja svoje djece.
Lista primjera je preduga da bi je dalje nabrajali i u ovom trenutku je najvažnije pronaći pravi razlog našeg lutanja i ne mogućnosti pronalaska „modus vivendi“ za hrvatsko gospodarstvo.
Možda bi trebali početi razmišljati i ponašati se poput naših vrhunskih sportaša!?
Ono što je svim vrhunskim sportašima zajedničko je saznanje da u sportu nema ništa besplatno, da moraš uložiti užasno puno da bi uopće imao pravo nadati se nečemu te da ništa ne dolazi preko noći. Tome treba pridodati da se isključivo uz primjenu i nadzor vrhunske struke možeš nadati pobjedi te da bez doze fanatizma koja te uzdiže iznad konkurencije rezultati vjerojatno ostaju prosječni.
Hrvatskim gospodarstvom još uvelike dominira država kroz većinske ili djelomične udjele u gospodarskim subjektima. Iskustvo je pokazalo da takva poduzeća i njihovi vodeći kadrovi uglavnom nisu motivirani ni prisiljeni na bespoštednu borbu za kunu više, centimetar više, gol više ili gem više.
Sve dok ne napravimo jednu poštenu i transparentnu privatizaciju državnih poduzeća nakon koje će se stvoriti nove nemilosrdne tržišne okolnosti slične onima na sportskim borilištima ne možemo očekivati nikakav bitan napredak u hrvatskom gospodarstvu.
>> Shearer nam se naklonio tek kada smo sredili njegove Engleze
Očekivati preobrazbu političara po uzoru na ove sportaše pokazuje temeljno nerazumijevanje stvari. Miješaju se kruške i jabuke. Nadobudno je očekivati da će se političari sada promijeniti, da će nastati nekakav duh zajedništva koji će nas odvesti u svijetlu budućnost. U sportskim sastavima nastaje takva kohezija iz razloga koje je u politici nemoguće postići, neka psiholozi (i psihijatri) to objasne. Hrvatska neće nikada imati takvu politiku niti takvu vlast, s time se treba pomiriti i raditi na vlastitom razvoju, jer politika neće za vas učiniti ništa. Jedino što čovjek može je učiniti najbolje što zna za sebe i obitelj, u zadanim okvirima. Ili otići van.