Valja formirati tzv. task-force koji bi bio operativan. Bilo bi pametno da Vlada razmisli o skupini od nekoliko desetaka hrvatskih poduzetnika, od kojih bi svatko dobio zadatak da bude mentor jednom inozemnom ulagaču, kaže Davor Štern. Bivši naftaš u Ini i Rusiji, bivši ministar gospodarstva, poduzetnik, poslovni savjetnik strancima, počasni konzul Filipina u Hrvatskoj, glazbenik, govori pet jezika (i hebrejski), suvlasnik prvog bolničkog hotela u nas (na Rebru), Davor Štern uvijek ima novih ideja. Sada planira gradnju prvog plutajućeg kongresnog centra na Jadranu, koji bi stajao dvadesetak milijuna eura, pa traži partnere. No, pasionirano pokušava savjetovati i hrvatske vlade, uporno ih gurka da nauče nešto na iskustvu Rusa.
– Već smo zaboravili da je 1998. bila velika kriza u Aziji. Nas nije dotaknula, ali je pogodila Rusiju. Ta velika ponosna nacija shvatila je da ne može sama i naručila je program po kojemu Rusija i danas “vozi”. Angažirali su Rusi američku kompaniju McKinsey da im napravi studiju izlaska iz krize. Proizvod je bio projekt u kojemu je precizno navedeno u kojim granama gospodarstva imaju šanse, koje su im prednosti i nedostatci, što bi trebali razvijati i u kojim bi se sektorima morali povezati s nekim drugim gospodarstvima. Riječ je o temelju ruske ekonomije, sve je razrađeno po sektorima, energetika, građevinarstvo, maloprodaja, veleprodaja... Postoje još tri svjetske savjetodavne tvrtke za koje smatram da mogu napraviti takvu studiju i za Hrvatsku. To što oni znaju, ne zna nitko. Čim sam došao do te studije, otišao sam Ivici Račanu, jer ni tadašnja koalicija nije imala strategiju. Razgovarali smo dva-tri sata, rekao je da mu je to jako zanimljivo i da će mi se javiti Ljubo Jurčić. No, nikad nije. U vrijeme Ive Sanadera, pokušao sam o tome razgovarati i s njegovim ministrima i želio sam im dokazati da je to model i za Hrvatsku. Nije išlo.
Jeste li s takvom idejom otišli i do aktualne vlade?
Jesam. No, uvijek isto – nitko ne želi priznati da nemamo dovoljno znanja, ni pojedinci ni instituti, da bismo mogli napraviti nešto takvo, a da bude relevantno. Da to napravimo, drugačije bi nas gledale i rejting-agencije. Ovako, samo govorimo da želimo biti bolji, a nije jasno na temelju čega ćemo ostvariti gospodarski rast i pronaći nišu za sebe u EU. Zatvoreni krug domaćih ekonomista, koji su razjedinjeni, ali istodobno i povezani međusobnim interesima, ne mogu proizvesti realnu procjenu gospodarske budućnosti Hrvatske.
Kada bismo i naručili izradu takve studije, pitanje je bismo li se pridržavali njezinih zaključaka?
U Rusiji tu studiju provode sve vlade, kontinuirano. I pozicija i opozicija. To se mora dogoditi i u Hrvatskoj da se počnemo izvlačiti iz krize, koja nije kratkotrajna i prolazna, nego je riječ o promjeni svjetskog poretka. Pri čemu je Kina hardver, a Indija postaje softver svijeta, s obzirom na to da njihov školski sustav izbaci 20 milijuna inženjera godišnje. Oni, dakle, preuzimaju ulogu Zapada u tehnološkom vođenju svijeta. U svemu tome mala Hrvatska ne uspijeva provesti bolne rezove. Nas jedino može izvući da nam netko pomogne osmisliti ciljeve. Istodobno pokušavamo riješiti sve gospodarstvo, a to je nemoguće. Mora se odrediti koja grana ima prednost i kojoj ćemo potom usmjeriti sva sredstva, no ne dulje od godinu i pol do dvije godine po sektoru.
Sve je to posao Vlade?
Postoji još institucija koje imaju odgovornost. Postoje HUP, HGK, koji bi mogao, umjesto da kupuje slike, naručiti takvu studiju za gospodarstvo. Da je Vlada naručila takvu studiju, po njoj bi se već postupalo, jer je za izradu studije potrebno šest mjeseci.
Komu ste sada nosili tu ideju?
Nevenu Mimici, koji me lijepo saslušao, no nema nikakve povratne informacije. Šteta.
Vlada u prvoj godini obično obavi najteže zadatke i onda krene prema cilju. Mi to još ne naziremo?
Vlada nema definiranog cilja osim općenitog boljitka. Pođimo od toga da tako loše kadroviranje nismo vidjeli ni u jednoj dosadašnjoj vladi. Tu je toliko nepotizma, stranačke stege, nekompetentnosti i nedostatka odgovornosti da kada bi se u Vladi međusobno i dogovorili, ne bi se i dalje znalo ni cilj ni put do njega.
Kako biste definirali hrvatski cilj?
Naš je cilj da postanemo izvrsni na nekim područjima. No, prvo si moramo priznati da ne znamo dovoljno i ne možemo sami, da nam treba pomoć izvana. Pri tome ne mislim samo na MMF već i na savjetodavne usluge.
Konkretno, kako riješiti krizu građevinarstva?
Jedino razvojem i novom gradnjom. Stanova, recimo. A na tržištu ih je već tisuće neprodanih i oni opterećuju i građevinare i banke. Izlaz je vrlo jednostavan. Neka Hrvatska donese zakon prema kojem se strancu koji kupi stan da dozvola boravka. Jamčim vam da će u roku od šest mjeseci svi neprodani stanovi biti prodani i pokrenut će se grana koja zapošljava mnogo ljudi.
A koje grane nemaju šanse?
Neke sektore moramo otpisati, kao da ih nikada nije bilo. Primjerice, visoku metaloprerađivačku industriju, osim u manjim segmentima. Ne znam je li bila dobra ideja Končara i Gredelja o razvijanju tramvaja, koji su prekrasni, no očito nisu konkurentni na globalnom tržištu. Končar i dalje radi najbolje transformatore na svijetu, pa je bolje u to uložiti novac, specijalizirati se i biti nekakva hrvatska Nokia. Erikson Tesla jest konkurentan, ali brodogradnja nije.
Koliko ćete vi investirati u 2013.?
Ne mnogo. Malo sam se preinvestirao s hotelom Rebro, a u projekt studentskog kampusa na Pustijerni, u jezgri Dubrovnika, bude li pokrenut, investirat ću inicijalno oko 300 do 400 tisuća eura. Riječ je o šest napuštenih palača u kojima bi tijekom zime bio kampus sa 300 studenata, što bi oživjelo stari grad u kojemu zimi ne živi više od 900 stanovnika, a prije rata ih je bilo 5500.
U Hrvatskoj ima puno napuštene imovine, no ne može se doći do svih vlasnika, pa sve stoji?
Priprema se novi zakon o izvlašćenju, pa ako postoji javni interes, imovina više neće stajati neiskorištena, a vlasnike će, ako se i kad se pojave, čekati njihov dio novca na zaštićenim računima. Treba privesti svrsi i milijun hektara neobrađene zemlje. No, valja odmah isplanirati za kakvu vrstu poljoprivrede. Kukuruz, soja i suncokret su osnova za proizvodnju sirovina za alternativnu energiju. Hrvatska bi mogla postati jedan od vodećih proizvođača biodizela i etanola u Europi.
Takvo što ne mogu raditi mala poljoprivredna domaćinstva?
Ne mogu, ali se mogu organizirati po uzoru na izraelske kibuce, klastere, pa će moći konkurirati kukuruzu koji proizvodi npr. Agrokor.
Ima li izgleda da 2013. ne bude najteža godina od svršetka rata?
Bit će teška. Da se krenulo u definiranje vizije Hrvatske u budućnosti digla bi se svijest nacije. Ovako vlada opća desperacija i nema napretka.
Koliko će naši poduzetnici investirati ove godine?
Od vlastite akumulacije vrlo malo, jer je mala. Banke su u grču rezervacija zbog nenaplaćenih kredita i dok one ne oslobode dio kreditnog potencijala, neće biti zamaha. Izlaz jest u stranim investitorima, no oni su o nama stekli vrlo loš dojam, nažalost opravdano. Komuniciram s mnogima od njih u svijetu i Hrvatsku smatraju vrlo teškom zemljom, pa idu tamo gdje im je lakše poslovati. To je jednostavna logika. Hrvatska mora pokazati da zna što hoće, pa će se vrlo brzo pojaviti investitori. Treba se boriti, u početku za one “male” koji dolaze s 10-20 milijuna eura. Osobno, draže mi je sto takvih nego jedan veliki. No i njima treba pružiti potporu u borbi koja ih čeka s lokalnim šerifima, nesuvislim propisima i nedorečenim zakonima.
Tko bi im pružao takvu pomoć?
Valja formirati tzv. task-force koji bi bio operativan. Bilo bi pametno da Vlada razmisli o skupini od nekoliko desetaka hrvatskih poduzetnika, od kojih bi svatko dobio zadatak da bude mentor jednom inozemnom ulagaču. Dakle, da taj poduzetnik da sebe kao kolateral stranom investitoru i tako mu dokaže da stvar funkcionira. Po mogućnosti, u tom mentorstvu taj naš poduzetnik trebao bi biti bez izravnog interesa u projektu i žrtvovati se za interes zajednice.
Pojasnite tu ideju.
Dođe stranac i shvati da mu treba sto ili tisuću hektara zemlje da bi proizvodio kukuruz za biodizel ili etanol. I onda dođe Todorić i kaže mu – znaš što, ja ti toga imam dosta i dokazao sam da mogu, evo ja ću ti pomoći... i to će Todorić napraviti kao svoj doprinos zajednici. Bio sam spreman napraviti isto, koliko god mogu. Poznajem mnogo ljudi koji bi također dali sebe, samo zato da pomognemo stranom investitoru i da ga vodimo za ruku ako treba.
Postoji li dirigirani otpor prema dolasku ruskog ili kineskog kapitala u Hrvatsku? Čuje se da se dogovori s njima ne ostvaruju jer nam, navodno, EU ili SAD izraze “zabrinutost”?
U vašem me pitanju samo muči ono “navodno”. I ja sve što sam čuo o tome je – navodno. Moramo izgraditi sustav u kojemu naš MVP jasno komunicira s EU i traži, dobiva i daje jasne odrednice što to Hrvatska može, a što ne smije. Ako nam EU kaže “ne nizinska pruga Kinezima”, onda to EU mora reći vrlo jasno i svima. Ako bi, damo li koncesiju Kinezima za brzi vlak, putovanje iz Beča ili Budimpešte do Rijeke trajalo dva sata, onda za takvo što moramo ozbiljno lobirati u EU i reći im da je to u interesu svih zemalja u okruženju. Moramo se izboriti za ekonomsku samostalnost i u EU, gdje će nam biti dopušteno sve ono što nam neće biti izričito zabranjeno.
Da sam u Vladi, rekao bih im da nam onda izvole kompenzirati ako nam ne daju da damo koncesiju Kinezima?
Imamo bliskog susjeda od kojega moramo učiti kako se štite nacionalni interesi, a to je Mađarska. Ne kažem da su Mađari uvijek u pravu, ali su pokazali da su nacionalno svjesni i da se neke ekonomske stvari i u sklopu EU ipak mogu raditi. Ako je nama EU rekao “ne” za Južni tok, a istodobno su ga Mađari dobili, onda to znači da se EU nije ponašao po istim temeljnim odrednicama prema Mađarskoj i RH. No, to uglavnom ovisi o kvaliteti hrvatske diplomacije i lobista koji rade u EU. Često smo “papskiji” od pape i pokušavamo dodvoravanjem dokazati našu privrženost EU, umjesto da se brinemo o interesima Hrvatske.
Kako će proći taj 1. srpnja i ulazak u EU, hoće li nas to još unazaditi jer ulazimo dok smo na koljenima?
Uđemo li bez spoznaje gdje je ta niša za RH u EU, to će nas još unazaditi, naći ćemo se opet u novoj uniji gdje ćemo se tražiti cijelo vrijeme. Imamo vremena još to napraviti, sad je zadnji čas, pet do 12, i moramo spoznati koje su nam slabe, a koje potencijalno jake točke i u kojim se pravcima trebamo razvijati.
U HDZ-u tvrde da je cijela grupacija tzv. srednjeg menadžmenta državne uprave, koja se u osam godina pregovora s EU dobro istrenirala za komunikaciju s Bruxellesom, počišćena političkom promjenom?
Točno. Prvo je čišćenje koalicija izvela 2000. Nakon što su mene smijenili u Ini, još je 160 ljudi tzv. srednjeg menadžmenta, koji su bili vrlo kvalitetni – dobilo otkaz ili su bili premješteni na takva radna mjesta da su potom otišli svojevoljno. Takvo što napravi svaka lijeva koalicijska vlada. Smatram da HDZ nikada nije u promjenama vlasti bio tako rigidan i temeljit. Ne govorim o ranim 90-ima jer tada nisam bio u Hrvatskoj. Mijenjati srednji menadžerski kadar zaista nema smisla, stručnjak je stručnjak, bez obzira na političku pripadnost. Upravo u zemlji koja ima toliko malo stanovnika, a još manje stručnih i sposobnih ljudi, to se ne smije događati.
Što biste savjetovali Vladi za idućih šest mjeseci?
Da se otvori prema okruženju, prestane zatvarati u krugove podobnih, da se okrene prema ljudima sposobnim da pomognu u teškim vremenima i da shvate da onaj tko nije član SDP-a ili HNS-a nije i neprijatelj države.
Mnogi već govore o vladi nacionalnog jedinstva, no svi iz vlasti govore da nam to nije potrebno?
Jasno, jer bi to rušilo stečene pozicije nove vlasti, a ujedno bi to bilo i priznavanje vlastite nemoći. A moglo bi potaknuti i održavanje novih izbora. Ne radi se o nemoći, nego o tome da se shvati da zatvaranje u vlastito dvorište sužava mogućnost izlaska iz njega. Konsenzus politike je moguć ako pozicija shvati da u opoziciji nisu neprijatelji.
Naš premijer kaže da je (ekonomski) pragmatičar, pa bi valjda to trebao shvatiti?
Dosad to nisam primijetio, a poduzme li nešto u pravcu političkog konsenzusa, mislim da bi napravio dobro i za sebe i za državu, to ne znači da se mora mijenjati Vlada, već samo da se uvodi kultura dijaloga.
Kako bi se mogao postići konsenzus između Kukuriku koalicije i HDZ-a?
Konsenzus počinje zajedničkim sastankom, ručkom recimo, na kojemu se nađu čelnici svih političkih stranaka, te, kao u jednoj obitelji, vode razgovor o problemima. Time ne bi nikome pala kruna s glave, a pokazalo bi se širinu i pragmatičnost. Milanović ne bi odustao od svog premijerstva, ali bi pokazao da može voditi dijalog s onima s kojima se baš i ne slaže.
Teme za takav obiteljski ručak lako je naći – što s, uskoro 380.000 nezaposlenih, ili kako će se poslije 1. srpnja prelaziti granica kod Neuma. Pa i Josipović može inicirati takav sastanak, kao i sjednicu Vlade?
Bilo je prilika da Josipović sazove sjednicu Vlade i ne znam zašto već nije. Premda ga cijenim, nije on jedini Hrvat zadužen za promišljanje o granici u Neumu. Ministar prometa morao bi javnosti objasniti situaciju i na koji je način misli riješiti. Mora to, šest mjeseci prije ulaska u EU, znati.
U kojem bi trenutku naši političari mogli shvatiti da im treba “obiteljski ručak”?
Svi moji prijatelji, a imam ih raznih političkih i svjetonazorskih opcija, vide tu potrebu za konsenzusom. Ako to isto ne vide i naši političari, znači da imamo krive i loše političare.
I oporba bi se trebala više brinuti što će zateći kad dođe na vlast?
Politika “što gore, to bolje” ne uspijeva. U vrijeme dok sam ja bio u Vladi, tadašnja je oporba negirala sve, optuživala nas da smo bili napadač na BiH i sl. Takav pristup samo kopa jamu pod onima koji će sljedeći doći na vlast, a iz te se jame onda teško izvući.
Može li se problematična situacija zakrpati prodajom imovine, ostataka obiteljskog srebra, poput CO-a, Poštanske banke, autocesta?
Ne bih to nazvao srebrninom, više je to bronca. Nama je srebro i zlato već otišlo. Ovo što je ostalo ne treba prodavati jer taj novac ne bi pomogao Hrvatskoj, a otvorio bi novi val otpuštanja i otvaranja novih rana u hrvatskom tkivu. I za ono što je prodano moralo bi se pronaći načina da se vrati, barem u obliku interesa tih kompanija za investiranje u RH.
Baš smo u Obzoru objavili znanstvene činjenice koje govore da su vlade 90-tih bile puno znanstvenije i kompetentnije od sadašnjih?
Dogodilo se to zbog derogiranja pojma politike i političara. Kad sam ulazio u Vladu 1994. svi su me tapšali i govorili “svaka ti čast”. Kad bih sada to ponovio i ušao u Vladu, svi bi mi rekli – a što ti to treba. Nažalost, dogodila se i zloporaba politike u osobne svrhe, pa premda to ne znači da su svi političari po definiciji lopovi, teško da bi se netko s vrha društvene i znanstvene, stručne ljestvice poželio sada baviti politikom. Pogotovu što stranački vrhovi znadu još i tako neumoljivo smrviti svoje ljude.
Čini mi se da sada cijeli kontingent kvalitetnih ljudi stoji sa strane i gleda, ne želeći pritom ući ni u vlast, ni u oporbu?
Da, ali ti isti ljudi bi, kada bi dobili jamstvo da će se prema njima korektno ponašati, sigurno bili spremni ponovno se uhvatiti u koštac sa zadatkom koji bi dobili.
Zašto su Tuđmanove vlade bile funkcionalnije, a dugo ga se smatralo poludiktatorskim tipom?
Iz prve vam ruke mogu potvrditi da Tuđman nije bio ni diktatorski, ni poludiktatorski tip. Uopće me nije poznavao kad mi je ponudio mjesto u vladi, vjerojatno je tek nešto čuo o meni, i dobro i loše. Taj sustav njegova vladanja, i to u najteža vremena kroz koja je RH prošla, jer, nemojmo se zavaravati, tada je bilo puno teže nego danas, uz osjećaj zajedništva omogućio nam je da prevladamo sve probleme. Nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču dobili smo još jedan dokaz da smo bili u pravu, na zdravim i poštenim činjenicama gradili novu državu. Poruke Gotovine su čak na razini proročanstva, pa očekujem da dobijemo neki novi poticaj. Kad bi se kvalitetnim ljudima na takav način obratio netko iz vlasti, uz skidanje etiketa “naši-vaši”, većina nas bi se odazvala.
Je li istina da je Tuđman pazio da uvijek bude Židova u vladi ili vlasti?
Mislim da to uopće nije bilo bitno. Zlatko Mateša, 1995. ministar gospodarstva, i ja, ministar bez portfelja, u razgovoru smo shvatili da nas je Tuđman pozvao da dođemo u isto vrijeme k njemu. Nikica Valentić, premijer, upravo je bio otišao iz vlade. Sjeli smo s Tuđmanom i rekao nam je: “Zlatko, volio bih da ti budeš premijer, a ti, Davore, ministar gospodarstva.” Odgovorili smo mu: “Gospodine predsjedniče, čast nam je, prihvaćamo.” A onda je upitao jesmo li članovi HDZ-a. Mateša me pogledao i rekao: “Ja nisam.” Pogledao sam i ja njega i rekao: “Nisam ni ja.” I tada je predsjednik pitao je l’ bismo ušli u stranku. “Ako vi pitate, sigurno da hoćemo”, odgovorili smo. Dakle, Tuđmanov je prvi kriterij bio kompetentnost. Mislim da je danas takvo što nemoguće. A što se tiče židovstva, to se preuveličava. Niti su Židovi tako jedinstveni, niti oni jedni drugima pomažu. Često gube poslove baš stoga što su isuviše kompetitivni. Sjećam se, kada su naši MiG-ovi išli 2003. prvi put na remont, natjecale su se dvije izraelske firme, državna i Elbit, a kako su se svađale, posao su dobili Rumunji. Jasno, Tuđmanu je bilo drago kada su na Brijune došli neki dužnosnici B’nei Britha, a on mene, Šterna, predstavlja kao svog ministra. Progovorio sam na hebrejskom, ali oni ga nisu znali, došli su iz Amerike. No, ja i nisam židov, s ponosom nosim očevo prezime koji je bio židov, ali sam po svim drugim elementima kršćanin i mislim da vjera ne određuje kvalitetu čovjeka i kvalitetu njegova odnosa s drugima.
Treba li nam LNG terminal?
Ne, pogotovu ne onakav kakav je zamišljen. Prioritet nam je stabilna i sigurna opskrba plinom u RH. Potom da pokušamo biti tranzitna zemlja za plin i da se već iz toga dobiva i prihod. Mislim i da je precijenjena uloga klasičnog LNG-a, jer danas uvjete određuje kupac plina, a ne prodavač. Prosperirali bi tek ako bismo imali dugoročne ugovore, puno za prazno, sa zemljama iz regije, potrošačima LNG-a.
Kako vam je sjeo novi zet, Ljubo Pavasović Visković?
Da sam ga zamišljao, ne bih ga takvog našao. Da netko prihvati dvoje djece koja biološki nisu njegova na isti način na koji prihvaća i svoje vlastito, da se ne vidi razlika, ma samo superlativi i nadam se da će to tako i ostati.
Ne svadite li se zbog političkih razloga, jer Ljubo je teži ljevičar?
A ja sam srednji desničar. U stvari, mi govorimo iste stvari. Zato i tvrdim da mi u Hrvatskoj nemamo velikih ideoloških razlika, možemo se razlikovati u pogledima na zdravstveni odgoj u školama, no u konačnici želimo imati društvo koje će razvijati kvalitetne ljude. Kojim putem ići, o tome razgovaramo, a iz naših razgovora vidim da je kompromis moguće postići.
Zašto se menadžer poput Domagoja Miloševića nije uspio nametnuti na izborima u HDZ-u?
Nije dovoljno dugo bio u vladi pa se nije stigao profilirati. Mateša, Valentić i ja bili smo toliko opterećeni da nikada nismo imali vremena za rad u stranci pa nismo ni bili prihvaćeni kao stranački ljudi. Možda je to utopija, no volio bih vidjeti da se stranka profilira na stručni i politički dio.
Pa čak i na izvanstranački, evo idu lokalni izbori, HDZ će posegnuti i za kvalitetnim ljudima izvan stranke?
Apsolutno. Svaki grad je država u malom, a jednoumlje i jedan interes su pogubni. Nekim se gradovima upravlja na iznimno niskoj razini. Gradom poput Zagreba mora se, pak, upravljati kao s velikim poduzećem.
Kakav bi bio idealan upraviteljski tim u Zagrebu?
Volio bih vidjeti mlađeg, etabliranog, ne političara, nego poslovnog čovjeka s političkim pedigreom na čelu grada, sebe ili nekog sličnog kao predsjednika gradske skupštine s ovlastima kontrole nad tim koji upravlja, kao i čovjeka poput Milana Bandića na čelu ZG holdinga. U toj trodiobi, s civiliziranom komunikacijom, brzo bi se vidjeli rezultati.
Iz HDZ-a su dolazili signali da bi i vas kao kandidata za gradonačelnika Zagreba. Čuo sam da vas vide i na čelu Holdinga?
Ne, nije bilo kontakata, a ovo s Holdingom mi je prvi glas. Bilo bi to možda dobro za Holding, ali ne bi za mene, tu se radi 24 sata, a to je posao za radoholičara i tipa kao što je Bandić. Za njega ne bi bio nikakav poraz da umjesto gradonačelnika bude direktor Holdinga, što je, u stvari, puno važnija i odgovornija pozicija.
Nadam se da su ovaj interview procitali i oni koji svoju djecu plase s Tudjmanom! A o ovoj vladi ne treba vise govoriti, njihova djela govore sve o njima. Stern je to fino sazeo u samo jednu recenicu: "Tako loše kadroviranje nismo vidjeli ni u jednoj dosadašnjoj vladi". Zato sto se zaposljava "i po babi i po stricevima". Treba raspisati prijevremene izbore, jos prije Uskrsa, u protivnom, posljedice bi mogle biti katastrofalne.