Felix, srećković koji nas svaki dan uveseljava na zadnjoj stranici Večernjeg lista, ove subote slavi 20. rođendan. Netom nakon osamostaljenja Hrvatske, Puntarić počinje objavljivati humoristične kronike u Vjesniku kada je karikatura, tvrdi, prvi put dobila mjesto koje zaslužuje u dnevnim novinama.

Bilo je to vrijeme velikih promjena, na svjetskoj, europskoj i domaćoj razini, prisjeća se, pa je u “prvome broju” ocrtao stanje na ratištu, noć provedenu u rovu i strah od neočekivanog... Felix na ramenu drži radio iz kojeg svira “Strejnđers in d najt”... U najnovijima se, pak, na svoj način osvrnuo na Hrvatsku u EU.

Humor nas izvlači iz krize

Zbog obljetnice je Puntarić zavirio u arhivu karikatura kako bi odabrao one kojima će ukrasiti zid galerije Felix Fun Factory u Harambašićevoj ulici u Zagrebu, u kojoj stvara od 1994. godine. I sam se, kaže, iznenadio koliko je toga zatekao jer se nakupilo više od 7,5 tisuća raznih Felixa!

– Pod tim pseudonimom stvaram još od 1975., no tek sam dolaskom u Večernji list 1995. godine počeo živjeti isključivo od karikature. To što sam politički komentator u Hrvatskoj velika mi je čast i nisam mislio da ću dogurati do toga. I možda se nekad čini da je taj posao lak jer tema za sprdnju ne nedostaje, nije lako baš svaku situaciju okrenuti na smijeh, a opet humor je jedino što nas može izvući u teškim vremenima. Mene iz kreativne krize mogu spasiti jedino čitatelji i njihov smijeh koji osluškujem dok pregledavaju razglednice i čestitke – kaže Srećko.

Prvu je karikaturu objavio u Kerempuhu 1975., s 22 godine, a kasnije objavljuje i u SN reviji, Sprintu, a nakon toga osvaja brojne nagrade na svjetskim izložbama karikatura. Jedna od zanimljivijih zbila se 1986. u Turskoj kad mu je žiri dodijelio Grand-prix u konkurenciji šest tisuća karikatura.

– Kako su autori bili napisani na stražnjoj stranici papira, žiri nije znao čije je radove izabrao sve do finala, u koji su ušla tri rada. Među njima dva su bila moja i tada su jedan morali izbaciti. Ovaj drugi na kraju je pobijedio – kaže o karikaturi u kojoj panduri na ispitivanju svezanog osumnjičenika pljuskaju cvijećem.

Manje je poznato da je Puntarić inženjer strojarstva, koji je od 1980. do 1987. radio kao projektant u Tvornici parnih kotlova i u Elki, tvornici kabela.

– Bila su to vremena u kojima se nešto i proizvodilo. Kako se u Elki često kralo vrijedne žice, bili smo zaključani u uredima, pa bih crtao karikature nakon što bih završio s poslom – kaže.

Bez pomoći računala

Radio je i u promidžbi tvornice Kraš u kojoj je osmislio i slogan za Moju prvu čokoladu - “Čaša mlijeka, žlica meda, čiste ruke, čista brada, hranjiva je baš mi prija, moja prva čokolada” – u čemu mu je pomoglo poznavanje aforizama i iskustvo stečeno stvaranjem karikatura. Pobornik je stare škole pa i danas Felixa stvara tušem i akvarelom, bez pomoći računala, a ponekad si da oduška crtajući flomasterom, no ne za novine.

– U galeriju svrate i Amerikanci, turisti, očarani su time kako ručno stvaram. Poštuju to kao što smo mi nekad poštovali zagrebačke šustere, prave radnike kakve je teško naći – kaže Puntarić.

Mnogi karikaturisti njegove i starije generacije dolaze iz prirodnih znanosti. Za bavljenje karikaturom, zaključuje Felix, potrebna je opća kultura i širina, praćenje događaja, osluškivanje duha nacije.