Gluho je doba noći 26. kolovoza 1991. u kultnom kafiću Black and White u Borovu Naselju. S one strane šanka Marin Mrđen raspalio je AC/DC za buđenje kad oko četiri ujutro na vrata ulazi Vinko Budimir, kojeg prijatelji nazivaju Slon. \"Mrđo, idem ja leći, javi ujutro ako bude frka\". I bila je. Nije Slon tada znao, i nitko od branitelja, da za koji sat počinje prvi napad oklopnjaka na Trpinjsku i Lipovački put sve dok nisu začuli grmljavinu od koje se zemlja zatresla.
Naši momci bili su spremni. Motivirani i naoružani. Uostalom, naoružao ih je upravo Slon. Vlasnik kafića Alkar zadnju je marku trošio na puške i streljivo, dopremao ih najčudnovatijim kanalima. Cijena: jedna pumperica – 800 maraka. I danas kruži legenda kako su se Slon u Borovu Naselju i Marinu Plišo na Mitnici natjecali tko će braniteljima priskrbiti više. Tog jutra nad Vukovarom, neočekivano, pružila se prilika da se dokaže tko je jači \"dobavljač\". Oružje je progovorilo, glasno i ubojito.
Živ ili mrtav, svejedno
Neprijateljskoj sili suprotstavila se šačica prijatelja iz Borova Naselja, nešto gardista i prijatelji s Mitnice. Negdje u tom paklu, nedaleko od diskoteke, od eksplozije ručne bombe nastradao je jedan branitelj – Zoran Sablić. Teško ranjenog prijatelja dohvatio je Slon i pod kišom granata odvezao u bolnicu, pa se što je brže znao vratio u pomoć suborcima. Sjetio se potom kako je nasred ulice ostala ležati Zoranova puška, a tko je bolje od Slona znao da je svaka vrijedila suhog zlata? Pokazalo se da su branitelji napad dočekali spremni i da neprijatelj, nakon neočekivana otpora, panično povlači pješadiju i tenkove. Taj dan završio je pobjedom hrabrosti nad snagom, koja je duboko potisnula četnike, pa do pada Vukovara iz tog smjera više nisu napadali. Vinko Budimir Slon to, na žalost, nikada neće znati.
Tijekom povlačenja jedan je tenk JNA prosuo svoj smrtonosni teret, onako za kraj, s goleme udaljenosti, možda i pet stotina metara. I pogodio svoj cilj.
\"Dijelovi njegova tijela i krv bili su po meni i od toga dana bilo mi je svejedno hoću li ostati živ ili poginuti. Taj dan ispalio sam 68 tromblonskih mina i deset dana bio gluh\", rekao je godinama poslije jedan njegov suborac. Što se uistinu dogodilo?
– Pri uzmaku tenkist je ispalio granatu koja je Vinka pogodila ravno u prsa. Od njega je ostala tek noga i ruka – s mukom će brat Vlado koji kao da još očekuje da Vinko naiđe odnekud.
Poletjelo 50.000 maraka
Jer, nikada nije trebalo biti ovako. Prisjeća se brat kako je, nakon što im je zarana umro otac, Vinko preuzeo ulogu glave kuće. Zadnjih godina života vodio je dobro uhodani kafić Alkar na Trpinjskoj cesti, no planirao je uoči rata otići u Njemačku kako bi još bolje osigurao obitelj.
Međutim, kad je zamirisalo na sukob, rekao je momcima: – Ostajemo. A Slonove riječi i te kako su se poštovale, sjeća se i danas njegov suborac Zoran Sablić, kojeg je ranjenog na dan svoje smrti vozio u bolnicu.
– Vinko je, kao stariji i iskusniji, upozoravao što se će dogoditi i prije pokolja policajaca u svibnju u Borovu Selu i zato nas je nakon prvih izbora počeo naoružavati. Dok su mnogi bježali iz Vukovara, on je govorio: \"Moramo biti složni, moramo biti spremni. Moramo pokazati i drugim Hrvatima da se ovo može zaustaviti\". Njegove su riječi bile proročke, jer tako je i bilo. Kad smo pokazali da se prvi napad može odbiti, ljudi su se priključivali sa svih strana. Nakon drugog napada bilo ih je još više. To možemo zahvaliti Vinku Budimiru. Tako je bilo i na dan njegove smrti. Iako smo imali desetak mrtvih i 80 ranjenih ljudi, Vinkove su riječi dobile na težini. Mi smo pokazali da ih možemo zaustaviti – kaže suborac Zoran Sablić.
Rado ga se sjeća još jedan suborac i prijatelj – Marin Mrđen.
– On je za nas ostao prijatelj i junak. Bio je svoj čovjek, imao 33 godine, dvoje djece, vodio je kafić, vozio mercedes S klase, imao novca kao u priči..., ali on je samo želio braniti svoje. U trenutku pogibije, bio sam iza njega pola metra, razasulo se 50.000 maraka iz njegovih džepova, spremnih za kupnju oružja – kaže Marin.
Vinkova supruga Ružica nikad se nije preudala. Kći Anita ga ne pamti: bilo joj je tek godinu i pol kad je ostala bez oca, baš kao i sin Duje, kojemu je bilo sedam godina. Brat Vlado Budimir nikad ne korača u Koloni sjećanja 18. studenog. Uspomenu na svog posebnog brata čuva svaki dan.
Pa do kad ce ovo trajat? Iducih pedesetak godina do novog rata?