Knjiga koja mi je posebno privukla pažnju, a na nju sam naišao posve slučajno, bez preporuke ili ciljanog tematskog pretraživanja, zapravo je jedna od onih knjiga koje inače namjerno preskačem na Amazonu, Audibleu ili nekoj od domaćih knjižara. Odbijaju me, naime, proročanski naslovi koji najavljuju ekonomske ili socijalne apokalipse. Najčešće je to štivo u kojem najveću težinu ima marketing, tj. upravo taj bombastični naslov, nerealno pretjerivanje koje će brzo osuditi knjigu na taloženje prašine. Igrom slučaja znao sam nešto o prethodnoj knjizi Jamesa. G. Rickardsa, “Valutnim ratovima”, bestselleru prevedenom na osam jezika. Tako sam znao i da je Rickards ne samo čovjek s iskustvom pregovarača iz srca svjetske financijske krize (general counsel ogromnog hedge fonda Long-Term Vapital Managementa) nego je sudjelovao u istragama o insider tradingu nakon notornog američkog 11. rujna te je uz aktivnosti portfolio-menadžera i konzultanta odradio važne savjetničke poslove za američko ministarstvo obrane i niz službi iz američke obavještajne zajednice.
Između ostalog, pomagao je Pentagonu da napravi prvi scenarij globalnog financijskog rata, a svjedočio je i pred Kongresom o rizicima financijskog modeliranja. Drugim riječima, postoji niz indicija da su njegove pisane riječi vrlo ozbiljno štivo za ljude koji donose odluke u Sjedinjenim Državama, za one koji moraju znati. Dakle, Rickards nije bilo tko, a kad on u naslov stavi nešto tako jako kao što zvuči “Smrt novca: nadolazeći kolaps međunarodnog monetarnog sustava”, onda je to više od jamstva za privlačenje pažnje. Iako naslov upućuje na to da knjiga nudi neki klasični doomsday scenarij, u knjizi nalazimo poprilično realističan pregled suvremene američke i svjetske monetarne povijesti s ne previše ekstravagantnim predviđanjima. Kritičari nove knjige njegovoj “Smrti novca” nisu zapravo pronašli logičke rupe, nego su za tako nešto dramatični zatražili upečatljivije dokaze.
Čak i da se Rickardsovi scenariji ne ostvare, njegovoj knjizi ostat će težina. I to ne zbog toga što je upozorio da je međunarodni monetarni sustav u zadnjih 100 godina već tri puta kolabirao (1914., 1939., i 1971.) te da bismo nakon nove financijske krize i neortodoksne politike Federalnih rezervi, koje su od 2008. podigle ponudu osnovnog novca za 400 posto tj. de facto isprintale 3 bilijuna novih dolara a da nisu uspjele pokrenuti inflaciju, mogli svjedočiti ili nekontroliranoj inflaciji ili (!) deflaciji kao rezultatima te u konačnici krahu dolara kao zamjenske svjetske valute. Naime, Rickards nas zapravo iz sveg glasa upozorava na dvije stvari: prvo, ključna je opasnost proizlazi iz upornih hazarderskih pokušaja buđenja kejnezijanskog animal spirita. I drugo, valutne igre nipošto nisu naivne i moguće je da zemlje poput Kine, Rusije, Irana, Indije, arapskih izvoznica nafte... u sljedećoj krizi dolara neće uz pripomoć MMF dopustiti opstanak dolara kao zamjenske svjetske valute.
Bilo kako bilo, Rickards nam govori da živimo u uzbudljivom i opasnom svijetu u kojem jednostavno nije dobro pustiti vladi da traži lakša rješenja. To je kod za čitanje!
Američki Fed kao da je od 2008. bacao novac iz helikoptera, a građani i poduzetnici nisu ga pokupili u očekivanim količinama jer je podizanje dolara za njih značilo novi dug, a ne i realnu šansu. Ipak, Fed je uspio u bitki protiv deflacije jer je to bilo ponajprije u interesu vlade. Tu je “granicu” odlučan braniti pod svaku cijenu. Deflacija uvelike povisuje realnu vrijednost državnog duga, a inflacija je snižava. Ako netko ima plaću 100.000 dolara uz rast primanja od 5000 dolara, američka vlada profitirat će i kroz rast poreza koje će ubrati i kroz smanjivanje realne vrijednosti duga. Ako nekom plaća ostane ista, a dogodi se 5-postotna deflacija, onda će američka vlada izgubiti jednak dio prihoda, a realna vrijednost duga će joj porasti. Vladu neće biti briga što će njezin građani zapravo proći najmanje 5 posto bolje. Rješavanje problema deflacije hiperekspanzivnom monetarnom politikom (rekordno niske kamate i potpuno neortodoksna Fedova politika otkupa vrijednosnica) možda je samo odgađanje plaćanja računa dok konobar (druge sile) pred ulazom čeka s batinom.
Rickardsova knjiga ne govori o propasti svijeta, tržišta kapitala, dioničarstva, biznisa, kapitalizma... Uopće ne. Ona govori o redefiniranju odnosa i rezolutna je u samo jednom: neće se ponoviti 1978. kad je svijet već jednom izgubio vjeru u dolar, toliko da su čak i talijanski hotelijeri radije primali lire. Tada je MMF uskočio izdavši novi globalni novac – 12,1 milijardi SDR-ova (special drawing rights), zlato je dobilo 500 posto na vrijednosti, Amerikanci su morali izdati obveznice denominirane u francima i snimljen je film Rollover s Jane Fondom u glavnoj ulozi u kojem strane urotničke vlade uništavaju dolar. Scenarij takvog spašavanja sada je, tvrdi nam Rickarsd, nemoguć jer je svojedobno slavni guverner Feda Volcker monetarni požar gasio dizanjem kamata na 19 posto (ne pumpanjem novca), a Reagan mu je pripomogao probiznis politikom. Nakon 2008. Amerika je krenula suprotnim smjerom.
U trenutku pisanja ove kolumne na početnoj stranici Bloomberga objavljena je analiza u kojoj se tvrdi da je sadašnja guvernerka Feda Janet Yellen u situaciji kao i bivši guverner Alan Greenspan (slavljen u svoje vrijeme) koji se suočio s danas već legendarnim concondrumom tj. nerješivom dilemom: što ako očekivano dizanje kratkoročnih stopa Feda ne bude popraćeno dizanjem dugoročnih? Kreacija kredita bila bi preokrenuta naglavačke jer bi kratkoročne vrijednosnice davale više prinose od dugoročnih obveznica. Hoće li u toj varijanti Sjedinjene Države zaista izbjeći platiti cijenu poticajnog kejnezijanskog zanosa jer će druge sile ostati sjediti prekriženih ruku? Ili?
>> Roman koji je teško čitati dok u Beogradu četnici pjevaju
